Da li je ljudski glas prestao biti najljepši instrument na svijetu?

U pogovoru knjige Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže našeg poznatog muzikoetnologa, dr. Vinka Žganca, možemo pročati:

“Kako pjevati ove pjesme
Pravi autor tih pjesama je hrvatski narod, zato se pjesme i zovu narodne. One dolaze do pravog izražaja kada se pjevaju onako kako su i nastale, tj. jednoglasno. One ne podnose muzičku pratnju. Instrumentalna pratnja im oduzima iskrenost i neposrednost.”

U predgovoru knjige u ediciji Penguin Books pod nazivom English Folk Songs (Engleske Narodne Pjesme) prema odabiru urednika Ralph Vaughan Williams-a i A.L. Lloyd-a sugerira se slijedeće:

“Najidealniji način pjevanja engleskih narodnih pjesama je, naravno, bez pratnje. Naše pjesme su nastale da bi se tako pjevale i znatan dio njihove tonalne ljepote i zanimljive gipkosti proizlazi iz činjenice da su tradicijski bez harmonijske ili ritmičke pratnje. Najbolje su kada ih se ostavi netaknutima.”

Netko je rekao da je ljudski glas najljepši instrument na svijetu, a za instrumente se što kaže da su dobri ako “imaju dušu” ili ih se svira “s dušom”.

Pa ipak, danas ljudski glas bez pratnje instrumenata ili drugih ljudskih glasova prava je rijetkost, čak i kada su u pitanju narodne pjesme koje su po nekoj logici nastale i pjevale se bez pratnje.

Ne samo da smo se odvikli slušati “najljepši instrument na svijetu” kada je on “bez odjeće” – pratnje drugih glazbala (koja su redom manje lijepa jer je glasu dat epitet najljepšeg glazbala), već sam glas nastojimo uljepšati raznim trikovima koji su mogućom upotrebom suvremenih elektronskih dostignuća, bilo da se to radi kod nastupa (mikrofoni, pojačala, tonski pultovi) ili kod snimanja gdje više nema granica mogućnostima (mijenjanje svih parametara, sempliranje…) Pri čemu mu možda oduzimamo onu istu “dušu” koju toliko tražimo da bi nas zadovoljilo neko umjetničko djelo.

Možda je odgovor da a capella pjevanje funkcionira samo u prirodnim okolnostima u kojima nema ni traga tehničkih dostignuća, a možda bi trebalo u tome pravcu i potražiti odgovor.

Zar nije najljepše slušati klapsko pjevanje uz more gdje nikad nema savršene tišine studija i gdje uvijek uz ljudske glasove diše i priroda koja ih okružuje? Moglo bi se to isto reći za ženski ili muški glas, sam ili kao dio zbora u akustičnim prostorima crkvi i kapelica sagrađenim puno prije pronalaska savršenstava audio tehnike. Te prostore izgradili su graditelji koji su uspjeli stvoriti tako savršeno akustične prostore kakve je i danas uz sva dostignuća teško ponoviti. Možda je tu i odgovor zašto nam ne uspijeva napraviti savršenu snimku ljudskog glasa koja bi dočarala sve elemente koji ga doista čine najljepšim instrumentom na svijetu. Jer ljudski glas je najljepši kada ga slušamo uživo, ili kada sami pjevamo. U prirodnom, ljudskom okruženju. Bez obzira na sve moguće “tehničke nesavršenosti”.

%d bloggers like this: