Biografija – riječima drugih

Dunja Knebl počela je javno nastupati 1993. s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama. Pjesme obrađuje na temelju notnih i tekstualnih zapisa koje pronalazi u knjigama – zbirkama. Dosad je snimila ukupno 21 album od kojih su 16  objavljeni kao kompaktne ploče/kasete,  5 albuma objavila je u vlastitom online izdanju na adresi:  https://dunjaknebl.bandcamp.com/, te više pjesama na raznim kompilacijama (vidi : Diskografija).

Rođena je u Zagrebu gdje je završila gimnaziju i diplomirala 1969. na Filozofskom fakultetu (engleski i ruski jezik) a radila je veći dio života, do svoje 47. godine, kao prevoditeljica i profesorica jezika. Živjela je više godina u SAD-u, Rusiji i Indoneziji, pa se na njenom repertoaru mogu naći pjesme i iz tih zemalja.

Za vrijeme studija (1968.) sudjelovala je u predstavi “Viet-Rock” zagrebačkog SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta) u kojoj je imala jednu od glavnih uloga (pjevala je songove uz vlastitu pratnju na gitari). S tom predstavom obišla je nekoliko europskih kazališnih festivala.Tada je (u svojim dvadesetima) odlučila je da se neće profesionalno baviti glazbom.

Trebalo je proći dvadesetak godina da ponovo zapjeva pred većim auditorijem. To je bilo 16. travnja 1993. u zagrebačkoj dvorani KIC-a kada je predstavila program uglavnom nepoznatih međimurskih pjesama, koje je obradila na temelju notnih zapisa iz knjige Florijana Andrašeca : “Pučke popijevke iz Međimurja”.

Nakon toga ima brojne nastupe najrazličitijeg tipa: od samostalnih koncerata, svojih večeri u klubovima, na festivalima, pa do nastupa kod predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi, itd. Nastupila je u brojnim televizijskim i radijskim emisijama, uživo ili putem snimljenih spotova, uvijek promovirajući slabo poznatu ili zaboravljenu hrvatsku glazbenu baštinu.

Više puta je nastupila u okviru Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, te na smotri tradicionalnih medjimurskih pjesama u Nedelišću – Medjimurske popevke, na festivalu KAŠTELA 2002, te na međunarodnom festivalu etno-glazbe ETHNOAMBIENT u Solinu 2005., 2007., 2013.,2015., 2016. Osim u Hrvatskoj imala je nastupe u Irskoj, Nizozemskoj, SAD-u, Slovačkoj, Švedskoj, Mađarskoj (na festivalu PEPSI SZIGET), u Sloveniji (festival TRNFEST), Italiji (festival CIRCOM), Makedoniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Južnoafričkoj Republici, Portugalu.

S Lidijom Bajuk – Međunarodna smotra folklora 1994.

Na smotri “Međimurske popevke 1995.” u Nedelišću

Pjesme koje je obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a ima i dvije vlastite predstave/monodrame s pjevanjem:

“Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja/ autobiografska humorna monodrama s pjevanjem na hrvatskom, engleskom, ruskom i indonezijskom jeziku” i “Priča o zaboravljenim pjesmama”. Plesna predstava “Ogledam se”(na pretežitoDunjinu glazbu) izvedena je na dječjem festivalu u Šibeniku 1997. Radila je također glazbu za predstavu “Regoč i Kosjenka” prema priči Ivane Brlić Mažuranić u režiji Marija Kovača a u izvedbi Dječjeg kazališta Dubrava u Zagrebu, u kojoj je također za osnovu uzela hrvatske tradicijske pjesme. S Tomom Sombolcem radila je glazbu za “Tri narodne priče” snimljenu za organizaciju “Naša djeca”. Nakon toga slijedi multimedijalna glazbeno-scenska predstava temeljena isključivo na hrvatskim pučkim baladama “Oj ti tožni človek” (vidi : PREDSTAVE).

Organizira radionice gdje uči (mlade) ljude pjevati hrvatske i druge narodne pjesme. Tri godine vodila je etno-radionicu u sklopu OTOKULTIVATOR-a na otoku Visu, a nakon toga već niz godina etno-radionicu u trajanju od 4 mjeseca u sklopu Udruženja za razvoj kulture (klub Močvara). Održava višednevne etno-radionice za djecu na poziv Gradske knjižnice u Vukovaru, Karlovcu, a također jednokratne radionice u okviru Marčanskog etno-festa (Stara Marča kraj Ivanić Grada) i FRK-a (Festivala ruralne kulture pokraj Knina). S jednokratnim etno-radionicama za djecu iseljenika bila je u Nizozemskoj, Belgiji, SAD-u, Južnoafričkoj Republici.

Godine 1997. nominirana je za hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji za najbolji ženski vokal.Osim te nominacije slijedi niz drugih nominacija, a Porin je osvojila 2008. za album “Kite i kitice”. Te godine osvojila je za isti album i nagradu Indexi.

Londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. preporučuje upravo Dunjin album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske.
Album “Tamo doli” odlično je ocijenjen od strane domaćih kritičara, a dobio je i pohvalne ocjene u engleskim časopisima “fRoots” i “Songlines”, te je 2 mjeseca bio na top listi World Music Charts Europe.
Najveći uspjeh postigla je u skorije vrijeme albumom “Svilarica svilu prede” koji je snimila s Rokom Margetom.
Album je uvršten na jednu od najprestižnijih world music top lista na svijetu – Transglobal World Music Chart – (siječanj 2020) prema izboru 55 glazbenih urednika i novinara iz 29 zemalja.

DISKOGRAFIJA

Kompilacija (6 pjesama):
* ETHNO-AMBIENT LIVE – Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Legen, MC,CD, 1995., CBS
Kompilacija (2 pjesme):
* ETHNO AMBIENT CROATIA, CD, 2007., KOPITO records

Samostalni studijski albumi:

* Čuješ, golub, čuješ, MC, 1994., Morje kak Međimorje
* …jer bez tebe nema mene, MC,CD, 1996. ORFEJ
https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/jer-bez-tebe-nema-mene
* Croatian Folk Songs from Međimurje, MC, 1998., Trottel Records, Budimpešta
* Iz globline srca, MC,CD, 1998., Dancing Bear
* Četiri frtalji, MC,CD, 2000., Dancing Bear
* Da sam barem guska, MC,CD, 2002., Dancing Bear
* Polje široko, nebo visoko, CD., 2005., Dancing Bear
* Kite i kitice, CD., 2007., Dancing Bear
* Dođe Božić, oj koledo, CD, 2008. Dancing Bear
(suradnici: Nina Romić, Tomo Sombolac, Damjan Čakmak)
* Spevala mi papiga, CD, 2009., Dancing Bear
* Jelen pase, CD, 2010. Dancing Bear (suradnik: Tomo Sombolac)
* Tamo doli, (Dunja Knebl & Kololira), CD, 2013; Dancing Bear
* I Mara i cvetje, (Dunja Knebl & Kololira), CD, 2015; Kopito Records
>https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/i-mara-i-cvetje
* 33 balade, CD, 2017; Geenger Records & Zvuk Močvare https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/33-balade

* Tamo gori, (Dunja Knebl & Kololira) Bandcamp, 2020; Geenger Records https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/tamo-gori

* Songbook Songs (Dunja Knebl & Roko Margeta), Geenger Records, 2021 https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/songbook-songs

* Sonce (Zoran Majstorović & Dunja Knebl), Geenger Records, 2022 https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/sonce

Vlastita online izdanja:

* From over There to Over Here 1 USA & England (2014) https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/from-over-there-to-over-here-1-usa-england
* From Over There to Over Here 2 – Indonesia (2014) https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/from-over-there-to-over-here-2-indonesia
* From Over There to Over Here 3 – Russia (2014)https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/from-over-there-to-over-here-3-russia
* Love Li(v)es (2019) https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/love-li-v-es

* Svilarica svilu prede (Dunja Knebl & Roko Margeta) (2019) https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/svilarica-svilu-prede

* Moje srce se reskoli (Dunja Knebl & Adam Semijalac) (2023) https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/moje-srce-se-reskoli-dunja-knebl-adam-semijalac

Live online izdanja

Dunja Knebl Live 1995 – 1996 – Traditional Folk Songs from Croatia (2014)  https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/dunja-knebl-live-in-1995-1996-traditional-folk-songs-from-croatia

Dunja i Irina Live – Traditional Folk Songs from Croatia (2015) https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/dunja-irina-live-traditional-folk-songs-from-croatia

+ na raznim kompilacijama

(Svibanj  2020)– O Dunji Knebl, albumima, Kololiri, najnovijem albumu “Tamo gori” piše Marija Vitas (Etnoumlje) : https://worldmusic.org.rs/2020/05/11/dunja-knebl-love-lives-svilarica-tamo-gori/

###############################################################################################

Kratka autobiografija uz pomoć pjesmarica/zbirki narodnih pjesama,

te albuma “Songbook Songs” s pjesmama kao usputnim postajama

(Album je objavljen 5.11.2021. : https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/songbook-songs

1. The Wraggle Taggle Gypsies (Engleska/England)
2. Tari Bali (Indonezija/Indonesia)
3. Кед сом ишол/Ked som ishol (Rusinska/Ruthenian)
4. Не питай /Ne pitay (Ukrajina/Ukraine)
5. Вниз по матушке по Волге/Vniz po matushke po Volge (Rusija/Russia)
6. Over There (SAD/USA)
7. Hrej suňiečko, hrej (Slovačka/Slovakia)
8. Slavuj, tico mala (Hrvatska/Croatia)
9. А на возеры /A na vozery (Bjelorusija/Belarus)
10. Ой, Иван/Oy, Ivan (Rusija/Russia)
11. The Praties They Grow Small (Engleska/England)
12. Poveč, golob (Hrvatska/Croatia)
13. Moj se dragi u boj sprema (Hrvatska/Croatia)
14. Prepelica prepeluje (Hrvatska/Croatia)

Dugo sam imala osjećaj da su me narodne pjesme vodile kroz život. Zapravo, kao da su me vukle za ruku i usmjeravale kojim putem trebam ići. Kao da su mi kroz pjesme stizale poruke: „Pjevaj mene, osjeti me!“, „Poslušaj pjesmu; ona je i tvoja!“.

Ne znamo tko su stvarni autori tradicijskih narodnih pjesama, pa tako one pripadaju svima, što nije daleko od istine. Narodne pjesme izvodili su različiti ljudi, prenosile su se usmenim putem, pa su se i mijenjale (i usavršavale) tijekom vremena; nije bilo pisanog „originala“.

No, podvlačeći crtu, prisjećajući se svojega životnoga puta i okolnosti koje su me vodile kroz život, savršeno je jasno: najvažniju ulogu u mojem životu odigrale su, zapravo, knjige s notama i riječima starih narodnih pjesma iz raznih zemalja – pjesmarice. Nisu okolnosti bile odlučujuće da jednog dana postanem pjevačica i za širi auditorij (tek sa 47 godina), niti porijeklo, ni roditelji, ni ljudi, već pjesme iz knjiga koje sam učila tijekom dugog niza godina, počevši od djetinjstva. One su poput dobronamjernih prijatelja odredile moju životnu putanju, znajući da ću u konačnici shvatiti kako mi je najuzbudljivija, najzanimljivija i najljepša stvar na svijetu napraviti prema notama svoju interpretaciju neke tradicijske pjesme koju nikad prije nisam čula. Tako je bilo od prve pjesme na samom početku kad sam imala trinaest godina, pa sve do danas, 20 albuma i šezdesetak godine kasnije.

Afinitet i ljubav prema narodnim pjesmama vjerojatno su probudili trenuci dok sam kao dijete slušala odrasle kako se vesele dok pjevaju svi zajedno; najčešće su to bili roditelji i članovi obitelji. Uvijek je bilo veselo, zabavno uz predivan osjećaj zajedništva. Širile su se pozitivne vibre koje su nadjačale sve ono sivo i manje lijepo iz svakodnevnog života.

Očev posao nas je odveo u razne zemlje.Uvijek sam pjevušila, ili slušala neku glazbu. U SAD-u, „zaljubila“ sam se u Burl Ives-a, folk pjevača i sakupljača narodnih pjesama i njegove jednostavne pjesme uz gitaru. Fascinirali su me jednostavnost, iskrenost, osjećajnost i minimalizam u interpretaciji kojim me osvojio i kojim mi je više toga ispripovijedao nego ostali pjevači s pjesmama koje su bile umotane u daleko bogatije i kompleksnije forme. Do dana današnjega još mi je uvijek najveći izazov postići da je sama pjesma u središtu zbivanja, da je istaknuta ljepota melodije i stihova uz minimalno „ukrašavanje“, te da „ambalaža“ ne bude samoj sebi svrha.

Prva pjesma koju sam ikad naučila na temelju nota, a da je prethodno nikad nisam čula, bila je „The Wraggle Taggle Gypsies, oh!“ iz knjige „The Fireside Book of Folk Songs“ koju je otac nabavio u Americi za vrijeme trogodišnjeg boravka tamo i koja je bila jedna od knjiga koju smo donijeli pri povratku u domovinu.

Kako se to dogodilo? Imala sam 13 godina, učila sam svirati klavir u glazbenoj školi u Karlovcu i pokušala odsvirati pjesme iz lijepo ilustrirane knjige narodnih pjesama. Zaintrigirala me pjesma o lady koja se tek udala, ali je ubrzo pobjegla s Romima koji su svirali i pjevali pred njenim dvorima, te je radije ostala živjeti s njima slobodna, bez udobnosti koju pružaju materijalne stvari. Možda tada nisam svjesno shvaćala duboko značenje priče i „poruke“. Tek puno godina kasnije spoznala sam da je to vrlo popularna i široko rasprostranjena pjesma, ne samo u Velikoj Britaniji. Čula sam je u izvedbi tada sve popularnijih irskih glazbenika, ne sluteći da će ona postati na neki način i moj životni moto, moja životna priča – kad sam napustila posao u velikoj firmi i (tek) sa 47 godina postala pjevačica za širi auditorij.

          

1. The Wraggle Taggle Gypsies   https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/the-wraggle-taggle-gypsies-engleska-england

Nije bilo lako naučiti pjesmu samo na temelju nota i teksta, no bila sam uporna, a zadovoljstvo je bilo veliko. Imala sam osjećaj da je pjesma tako postala „moja“.

Nakon te prve, meni nepoznate pjesme koju sam pretvorila u „svoju“, ubrzo sam pronašla i neke druge koje su me privukle i melodijama i svojim „pričama“; naučila sam ih i pjevala uz gitaru.

Okolnosti su se ponovo promijenile za cijelu obitelj. Očev novi posao odveo nas je u vrlo daleku zemlju – Indoneziju. Naravno, glazba je i dalje bila utočište. Nisam imala klavir, ali sam imala gitaru i radila sam pjesme prema – pjesmaricama. Među njima bila je i knjižica narodnih pjesama iz Indonezije. Naravno da sam počela učiti pjesme iz te knjige, te nabavila i sve druge knjige s indonezijskim pjesmama do kojih sam mogla doći. Nije mi bilo teško savladati neobičan način bilježenja glazbe pomoću brojki, crtica, točkica, jer sam uobičajeni notni sistem naučila u glazbenoj školi u Zagrebu.

         

2. Tari Bali     https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/tari-bali-indonezija-indonesia

Indonezijske narodne pjesme, one jako popularne, zvuče tako da bi mogle bi biti i iz nekih drugih zemalja svijeta jer su vrlo melodiozne, lako se pjevaju. Zanimljive su riječi pjesama. Često su to kratki stihovi koji se ponavljaju, sa skrivenim značenjima, mogu se interpretirati na različite načine. To je i inače karakteristika svih dobrih narodnih pjesama – svevremenost i univerzalnost.

Vrativši se u Zagreb upisala sam studij ruskog i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. I dalje sam pjevala prateći se na gitari, i dalje sam nabavljala pjesmarice.

           

3. Ked som ishol/Кед сом ишол :https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/ked-som-ishol-rusinska-ruthenian

Video: https://youtu.be/_BrwhtuwJvo

Zalazila sam u knjižare i antikvarijate. U tadašnjem antikvarijatu u Masarykovoj ulici (u Zagrebu) našla sam knjigu rusinskih narodnih pjesama koje je sakupio Vinko Žganec. Naučila sam nekoliko rusinskih pjesama, ne sluteći da ću puno godina kasnije saznati koliki je, zapravo, golem opus tog našeg vodećeg etnomuzikologa. Nisam pojma imala da je on zabilježio u Hrvatskoj (i šire) tisuće pjesama. Znala sam samo za one popularne, često obrađivane i izvođene narodne pjesme koje su se mogle čuti na radiju, ili su se nalazile u popularnim notnim izdanjima. Nisam znala za tisuće manje poznatih i zaboravljenih pjesama u knjigama koje su se mogle nabaviti samo u antikvarijatima ili knjižnicama. Nisam znala da one postoje. No, sada je prekasno filozofirati o tome “što bi bilo, da sam znala”. Ono što mogu, to činim od kada sam postala pjevačica za širi krug ljudi, pa i ovim tekstovima – širim znanje o zaboravljenim pjesmama u zaboravljenim knjigama gdjegod je to moguće.

Moji roditelji pjevali su sve rjeđe, pa sam uz svoju „prijateljicu“ gitaru pokušavala raditi nešto što me vraćalo u lijepe trenutke djetinjstva. Naučila sam usput da trebamo sami stvarati lijepe trenutke u životu. I tako sam pjevala prijateljima… Ili smo svi pjevali i svirali. Ili sam pjevala kod kuće sama.

Studij ruskog jezika i književnosti obuhvaćao je i neke druge predmete; dva semestra slušala sam „Ukrajinski jezik“. Ukrajinsku pjesmu „Ne pitaj“ naučila sam iz jedne male knjižice-pjesmarice. Pjesmarica se izgubila, ali je pjesma ostala u sjećanju.

4. Ne pitay/Не питай    https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/ne-pitay-ukrajina-ukraine

Pjevanje uz gitaru nastavilo se u društvu studenata s faksa, imali smo čak i „Klub ruske pjesme“. Pridružili bi nam se i profesori koji su predavali književnost. Iz posuđenih pjesmarica prepisivala sam pjesme koje su mi se svidjele, učila ih sama, a zatim učila i druge jer sam vodila „Sekciju za učenje ruskih pjesama“. Sastajali smo se u podrumskoj prostoriji Filozofskog fakulteta i pjevali. Lijepa su bila ta druženja, često smo se nastavili družiti i izvan fakulteta.

Sačuvala se iz tih vremena notna bilježnica (donesena iz Indonezije) u koju sam prepisivala narodne pjesme iz posuđenih knjiga. Među ostalim, u njoj je i prijepis jedne od najpoznatijih i najizvođenijih ruskih narodnih pjesama uopće, a koju sam tada naučila prema notama. Tek sam je, puno godina kasnije, čula u raznim interpretacijama.

5. Vniz po matushke po Volge/Вниз по матушке по Волге

https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/vniz-po-matushke-po-volge-rusija-russia

       

I tako su za vrijeme mojih studentskih dana narodne pjesme iz sve većeg broja zemalja postale dio moje svakodnevice. To je bilo doba bez interneta; izvor informacija bile su knjige, časopisi, novine… Povremeno su u mali broj zagrebačkih knjižara stizale neke inozemne knjige, časopisi, ploče; no, bila je stvar sreće naći nešto zanimljivo.

Učila sam nove pjesme, ali nisam zaboravljala ni one  „stare“. Ponovo su došle do izražaja pjesme iz jedne američke knjige narodnih pjesama, “The Fireside Book of Favorite American Songs“.

Pjesmu „Over There“ naučila sam jer su me zaintrigirale riječi („,Da sam barem guska! One žive i odu (umiru) u miru, fino utovljene…“) Očito je pjesmu spjevao netko kojemu je glad bila svakodnevica.). Impresionirala me i ilustracija uz pjesmu i potpis ispod naslova: „Porijeklo ove pjesme pravi je misterij. Objavljena je 1844.“

Tek puno godina kasnije, u jednoj drugoj knjizi našla sam odgovor na pitanje gdje je i kojim povodom nastala ta „misteriozna“ pjesma.

6. Over There https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/over-there-sad-usa

 

Studentsko eksperimentalno kazalište u Zagrebu postavilo je predstavu „Viet-Rock“ na tragu mjuzikla „Kosa“, te sam dobila poziv da pjevam u njoj songove – zahvaljujući mojem američkom repertoaru. Nikad nisam imala ambiciju postati glumicom, ali kad mi se pružila mogućnost sudjelovati u kazališnoj predstavi, rado sam prihvatila izazov da upoznam svijet kazališta „iznutra“. Nakon tog iskustva zaključila sam da mi je ljepše pjevati za prijatelje onako kako ja želim i osjećam, nego nastojati uspjeti prema uobičajenim kanonima i nepisanim pravilima, slušajući druge i ponašajući se kako drugi žele i zahtijevaju.

Nakon završenog studija zaposlila sam se kao profesorica/predavač ruskog i engleskog jezika u jednoj zagrebačkoj višoj školi. Ali, ne za dugo. Našavši se u Moskvi na jednomjesečnom usavršavanju ruskog jezika, tražila sam posvud „na licu mjesta“ ploče i pjesmarice s ruskim pjesmama. To je svima tamo bilo neobično – „Šta će ti/vam te seljačke pjesme?“ pitali su. Jedino nije bilo čudno mojem prvom mužu koji je i sam volio pjevati baš te, stare narodne pjesme.

 

I tako mi se život ponovo promijenio jer sam se udala i našla u Rusiji u kojoj sam živjela oko dvanaest godina. Naravno da je gitara bila uz mene i da sam i dalje pjevala prijateljima te neke „seljačke pjesme“, meni najdraže. Naravno da sam i dalje kupovala knjige narodnih pjesama, ne samo iz Rusije. Repertoar se širio, pa su se našle i pjesme iz zemalja u kojima nisam nikad živjela.

7. Hrej suňiečko, hrej    https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/hrej-su-ie-ko-hrej-slova-ka-slovakia

Ali, nisam zaboravila ni hrvatske. Omiljena pjesma iz poklonjene pjesmarice bila je „Slavuj, tico mala“, koju, poput mnogih drugih nisam nikad čula nego sam je napravila prema notama sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sasvim nesvjesno promijenila sam slavuja iz naslova u „malu“ ticu, a ne „mladu“ ticu kako je u knjižici. Nisam se baš u potpunosti  držala niti notnog predloška. Kad sam to primijetila, odlučila sam zadržati svoju varijantu. U početku sam imala grižnju savjesti što sam to napravila, ali tijekom vremena sam došla do spoznaje da su pjevači dosta često mijenjali riječi nekih pjesama, vjerojatno nesvjesno. Nisu mogli slušati snimke (ako ih je uopće bilo), nisu imali niti su znali čitati note; sve je išlo prema sjećanju.

    

8. Slavuj, tico mala: https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/slavuj-tico-mala-hrvatska-croatia

Poslušajte pjesmu i pogledajte video! :  https://youtu.be/RjUEUS5AmTw

Pjesmu „Slavuj ‘tica mlada“ zapisao je Ludvik Kuba, češki folklorist, slikar, profesor, putujući po Slavoniji. To je jedan od zapisa u knjižici „Narodne pjesme i kola iz Slavonije“ objavljenoj 1963. u redakciji Stjepana Stepanova i Ive Furića.

Varijante pjesme mogu se pronaći i u drugim krajevima Hrvatske, te u Bosni i Hercegovini. U varijanti iz Dalmacije melodija je potpuno drukčija, ali je shema stihova slična: tri tuge i njihov „opis“.

U obradi pjesme izostavila sam svjesno nekoliko stihova prema svojem osjećaju i želji da “priču” napravim jednostavnijom, a time i univerzalnijom. Nije nam iz ovih zapisanih stihova Ludvika Kube poznato radi čega je čovjek iz pjesme tugovao, pa možemo zamišljati koji bi to mogli biti razlozi. To mi se puno više svidjelo nego detaljan opis na koji sam naišla u jednoj od varijanata pjesme gdje naš “junak” jadikuje jer je – bolestan.

Prva moja obrada te pjesme objavljena je 1995. na albumu ETHNO AMBIENT LIVE (s Lidijom Bajuk i skupinom Legen) https://youtu.be/pK43sp92gKk

 

Prekrasna i vrlo neobična melodija zainteresirala me za pjesmu iz Bjelorusije. A tek predivni stihovi… Ljubavni, naravno.

9. A na vozery/А на возеры   https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/a-na-vozery-bjelorusija-belarus

  

Kad sam boravila u Rusiji (sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća), još je uvijek bilo uobičajeno družiti se uz gitare i pjesme.

Bilo je to vrijeme kad su svi znali i pjevali pjesme najpopularnijih tada u Rusiji pjesnika/kantautora Bulata Okudžave i Vladimira Visockog. Njihove pjesme postale su narodne prema današnjem poimanju tog termina – autori su poznati, ali su pjesme jako široko rasprostranjene, svi ih znamo pjevati i osjećamo ih svojima. A ja sam baš voljela pjevati „seljačke“, prave narodne pjesme. Voljela sam iznenaditi ruske prijatelje ruskim narodnim pjesmama koje nikad nisu čuli.

10. Oy Ivan/Ой Иван  https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/oy-ivan-rusija-russia

 

Nakon povratka u Hrvatsku život je i dalje bio lakši uz pjesmu. Pjevala sam, ali nisam stigla učiti neke nove pjesme.

12. Poveč, golob  https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/oy-ivan-rusija-russia

Do velike promjene došlo je 1993. kad su ratne okolnosti promijenile puno toga. Izvukla sam iz svoje zbirke kupljenih knjiga-pjesmarica jednu iz koje nisam nikad ništa obradila. Bila sam na godišnjem odmoru, a nije se putovalo zbog rata. I u Zagrebu su se često čule sirene, a najgora je bila neizvjesnost. U knjizi „Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja“ koje je sakupio Florijan Andrašec, pjesnik i zaljubljenik u međimursku tradiciju, naišla sam na neke pjesme koje su pričale o ljudima zahvaćenima ratnim zbivanjima, pa se to poklopilo s mojim emocijama. Bio je to snažan impuls da naučim te, meni sasvim nepoznate pjesme, iz dijela Hrvatske u kojem nikad do tada nisam bila. Bilo je teško u početku, ali su me pjesme u potpunosti opčinile svojom ljepotom.

Naravno, pjevala sam ih prijateljima koji su bili više nego iznenađeni prekrasnim pjesmama koje nikad nisu čuli, pa su organizirali moj prvi javni koncert na kojem sam pjevala taj novi repertoar, sama uz pratnju gitare. Nakon tog nastupa, pjesme iz knjiga-zbirki hrvatskih tradicijskih pjesama povele su me na dugačak put kojim koračam sada već gotovo 30 godina.

Postala sam pjevačica za široki auditorij. Uz sve veći broj pjesama iz raznih zemalja, ipak sam učila i snimala prvenstveno one pjesme iz Hrvatske koje nisam nikad čula, ali i slabo poznate pjesme koje su možda i snimljene, ali ih više nitko ne pjeva.

Povremeno sam radila i pjesme iz drugih zemalja. Nakon jednog putovanja u SAD, moja sestra Biljana donijela mi je knjigu pjesama koje je sakupio Burl Ives, onaj moj omiljeni pjevač, još od djetinjstva. Nisam znala da ta knjiga postoji. U njoj sam pronašla odgovor na misterij oko porijekla pjesme „Over There“.  Pjesma iz knjige Ives-a „The Praties They Grow Small“  ima sličnu melodiju i riječi kao misteriozna pjesma i mogla bi se zvati „Over Here“.

11. The Praties They Grow Small https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/the-praties-they-grow-small-engleska-england

  

Očigledno je, da su je u Ameriku donijeli iz Irske nakon velike krize sredinom 19. stoljeća kad je nekoliko uzastopnih godina bila katastrofalno velika nestašica krumpira, pa su Irci masovno odlazili u Ameriku „trbuhom za kruhom“. Sa sobom su ponijeli i svoje pjesme koje su se ponekad u potpunosti prilagodile novim uvjetima života. I tako su nakon dolaska u Ameriku pjevali o tome što se događalo „tamo“ u Irskoj (over there). Odličan primjer kako pjesme putuju, mijenjaju se i prilagođavaju okolnostima.

Moja sestraBiljana i njen sin Goran (moj nećak) kada nitko od nas nije ni slutio da će on jednog dana raditi i živjeti “over there”.

A otkrila sam tijekom godina brojne druge knjige s notama narodnih pjesama; one starije zbirke doktora Žganca, te sve veći broj novih pjesmarica koje su se počele objavljivati.

Jedna od novijih knjiga-pjesmarica je „Pjesmom na vezove“ s pjesmama zabilježenima u Slavoniji. „Moj se dragi u boj sprema“ varijanta je vrlo rasprostranjene pjesme koja ima dosta inačica, ne samo u Hrvatskoj: negdje se dragi sprema na put, a negdje u boj, ali u svim primjerima njegova draga plače i ne miri se s tim da je on ostavlja u svom dvoru kod majke. Odabrala sam je kao primjer otpora prema patrijarhalnim običajima, ali i kao svojevrstan protest protiv rata koji razdvaja voljene osobe.

13. Moj se dragi u boj sprema https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/moj-se-dragi-u-boj-sprema-hrvatska-croatia

   

Pjesma iz Žgančeve zbirke koju sam ostavila za kraj albuma govori o tome kako se prepelica-majka boji za svoje mlade jer će ih stalno i posvuda u životu vrebati opasnosti. Ne zna kako da ih zaštiti, pa im daje najbolji savjet koji zna: „Jedite, pijte, moje male (prepelice),  kako biste što prije narasle i mogle letjeti!“

14. Prepelica prepeluje https://dunjaknebl.bandcamp.com/track/prepelica-prepeluje-hrvatska-croatia

.    

Spotić:

https://youtu.be/rToKuJDIh9o

Divna poruka svima nama…Treba rasti i letjeti, ne samo na krilima pjesme.

Ponekad nam za to trebaju – knjige.

 

SONGBOOK SONGS (album) – Nazivi knjiga u kojima su pjesme s albuma

1. The Wraggle Taggle Gypsies (Engleska)

Fireside Book of Folk Song

Simon and Schuster, 1947

2. Tari Bali (Indonezija)

LAGU2 Indonesia 2 – nema podataka o izdavaču

3. Ked som ishol /Кед сом ишол (Rusinska/Ruthenian)

Dr. Vinko Žganec – PJESME JUGOSLAVENSKIH RUSINA/ПІСНІ ЮҐОСЛАВЯНСКІХ РУСИНІВ

Naklada autorova

Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946

4. Не питай /Ne pitay (Ukrajina)

Pjesma iz izgubljene knjige ukrajinskih narodnih pjesama, prema sjećanju

5. Вниз по матушке по Волге/Vniz po matuške po Volge (Rusija)

Pjesma prepisana davno iz posuđene knjige zaboravljenog naslova

6. Over There (SAD)

The Fireside Book of Favorite American Songs

Simon and Schuster, inc., 1952

7. Hrej suňiečko, hrej (Slovačka)

Slovenske l’udove piesne IV (Slovačke narodne pjesme IV)

Vydavatel’stvo Slovenskej akademie vied, Bratislava 1964

8. Slavuj, tico mala (Hrvatska)

Narodne pjesme i kola iz Slavonije

Savez muzičkih društava i organizacija Hrvatske, 1963.

9. А на возеры /A na vozery (Bjelorusija)

Анталогія беларускай народнай песні (Antologija bjeloruskih narodnih pjesama

Выдавецтва “Беларусь” Мінск 1975

10. Ой, Иван / Oy, Ivan (Rusija)

М. Стахович: Русские народные песни (M. Stahovich: Ruske narodne pjesme)

Издательство Музыка, Москва, 1964

11. The Praties They Grow Small (Engleska)

The Burl Ives Song Book

Ballantine books, New York, 1953

12. Poveč, golob (Hrvatska)

Florijan Andrašec – Hrvatske popijevke iz Međimurja

Tisak/Publisher: „ZRINSKI“ Čakovec, 1981.

13. Moj se dragi u boj sprema (Hrvatska)

Pjesmom na vezove

Turističko društvo „Đakovački vezovi“, Ogranak Matice hrvatske Đakovo

„TIPOGRAFIJA“ d.d. Đakovo, 1994

14. Prepelica prepeluje (Hrvatska)

Vinko Žganec: Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, Knjiga I.

Zavod za istraživanje folklora, Zagreb, 1990.

 

Recenzija albuma 10.02.2022. ETNOUMLJE – Marija Vitas:

https://worldmusic.org.rs/2022/02/10/magazin-etnoumlje-usi-pisu-dunja-knebl-i-roko-margeta-songbook-songs-recenzija-albuma/

#######################################################################

DUNJA KNEBL: STRAH OD KLONIRANJA (napisao Denis Derk za Zaprešićki godišnjak 1997.)

U svibnju 1997. godine Dunja Knebl izvela je u klubu “Rupa” Filozofskog fakulteta u Zagrebu autobiografsku monodramu “Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja”. Nakon Zagreba ista je monodrama izvedena u Svetom Ivanu Zelini, Čakovcu…

I doista, zašto je Dunja Knebl, profesorica engleskog i ruskog postala javna pjevačica sa 47 godina? Odgovor je, pogađate, složen.

Dunja Knebl od malena je plivala protiv struje. Kao dijete jugoslavenskog diplomata upoznala je američki i azijski način života. Kako sama tvrdi, roditelji su bili jako zaposleni, zauzeti, nisu imali vremena i Dunja je bježala u bajke, pa u pjesme, tražeći nešto lijepo.

Jedno od prvih lijepih otkrića bio je Burl Ives, američki folk pjevač i glumac od kojeg je naučila da “jednostavno ne znači i obično ili nedostojno…”. U Indoneziji je naučila da je sve u životu relativno. I ta spoznaja o životnoj relativnosti nije je napustila do današnjih dana kada Dunja Knebl, jedna od prvih dama hvatske etno scene vlastitim snagama pliva protiv vidljivih i nevidljivih struja hrvatskog glazbenog života.

U međuvremenu je živjela u Rusiji, tj. u Sovjetskom savezu i vlastitim očima gledala agoniju jednog autoritativnog državnog sistema u kojem su umjetnici poput Visockog širili prostor umjetničke slobode kakova nije postojala niti na slobodarskom Zapadu. Živjela je intenzivno i svoj privatni život, da bi se nošena sudbinom vratila u Zagreb koji je postao baza njene zanimljve pjevačke i kantautorske karijere.

Dunja Knebl nije zavšila Muzičku akademiju. Nije se školovala za glazbenicu. Pjevanje za prijatelje i poznanike u jednom je trenutku zamijenila pjevanjem za nepoznate ljude. Za ljubopitljivu publku koja je u nas prepuštena sama sebi i sama mora pronaći subjekte vrijedne pažnje.

Medijski iskorak Dunja Knebl je učinila kada se prihvatila međimurskih narodnih popijevaka, napose onih koje možemo slobodno ubrojiti u baštinu međimurskog pjesnika i orguljaša Florijana Andrašeca. Bez Dunje Knebl za mnoge se pjesme iz Florijanove radionice ne bi znalo jer su predugo čamile zapisane u pjesmaricama koje je listalo premalo ruku. I sama je Andrašecova ostavština doživjela tužnu sudbinu. Nikada se neće saznati koliko je pjesama završilo na smetlištu, ali jedan dio ipak je na sreću sačuvan, zaslugom između ostalih i Franje Božića. Stoga ne čudi da je Dunja Knebl baš u suradnji s Božićem snimila svoju prvu kazetu u kojoj se odaje dužna počast Florijanu Andrašecu i njegovim prepoznatljivo tragičnim zapisima iz tvrdog Međimurja.

Kada Dunja Knebl pjeva međimurske pjesme neke slušače zasmeta specifična i povremena tvrdoća Dunjina zapjeva. Mnoge pri tome Dunjin pjev podsjeća na ruske romanse. Ali srčika Dunjine interpretacije međimurskih pjesama je baš u otkrivanju te tvrdoće pjesama iz Međimurja. Ima naravno prenježnih međimurskihpjesama u kojima vrvi umanjenicama. Ali, ima u njima i toliko neutaženih ljubavnih gladi i ljubavne melanholije, čitav jedan ocean ljubavnih gubitaka koji intuitivna pjevačica poput Dunje Knebl nepogrešivo prepoznaje kao razni umjetnički zalogaj.

Premda je čitav jedan period svog pjevanja Dunja Knebl posvetila međimurskim pjesmama i uspjela na tom polju, nije stala već i dalje istražuje pjesme drugih hrvatskih podneblja. Posebno se to odnosi na pjesme Hrvatskog zagorja koje su nepravedno zapostavljene i danas su svedene u granice koje određuje Krapinski festial premda zaslužuju mnogo veći kišobran od krapinskog.

Posebno poglavlje čine pjesme koje Dunja Knebl sama uglazbljuje na stihove drugih pjesnika, ali i na svoje vlastite. Tu se otkriva kao kantautorica koja bi sasvim sigurno imala što reći u danas gotovo potpuno kloniranoj hrvatskoj glazbenoj zbilji u kojoj vladaju neki drugi ljudi i neka druga pravila.

Jer, premda je prvu Dunjinu kompaktnu ploču “… jer bez tebe nema mene” tiskao zagrebački Orfej, ta ploča na žalost nije imala reklamu kakovu imaju druga Orfejeva izdanja. Nije bilo čak niti uobičajene promocije s nezaobilaznim medijskim koktelom. Tome nasuprot, na promotivni koncert održan u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici nije se doslovno moglo ući zbog brojne publike.

Ne može se nikako reći da Dunju Knebl mediji ne primjećuju. U svakom slučaju je jedna samostalna kazeta i jedan samostalni CD, te nekoliko tonskih zapisa s Lidijom Bajuk i Legenovcima hvalevrijedni opus profesorice engleskog i ruskog koja je postala javna pjevačica sa 47 godina. Bilo je tu i nekoliko (ne)sretnih nastupa na (ne)uspjelim hrvatskim etno festivalma koji su redom propadali zbog potpune razbarušenosti koncepcija i apetita.

I u čemu je Dunjino plivanje protiv struje. Upravo u njenom strahu od kloniranja. Taj strah Dunja javno priznaje i u već spomenutoj monodrami. Povod za to autobiografsko putovanje jest Dunjino pjevanje na playback na prošlogodišnjem Porinu.

Je, gospođo Knebl, ak’ se ne bute navčili pjevati na playback, ne bu vas na televiziji – rečeno je tada u Opatiji Dunji Knebl. I doista, koga nema na televiziji, danas ne postoji. Taj je osuđen na nastupe u “Rupi”, po tzv. provinciji, po knjižnicama, u malim tamnim zagrebačkim dvoranama, u kojima uvijek bude više glazbe nego na najsjajnijim TV pozornicama.

Što smo svi mi kad nas snime u studiju pa onda puštaju u obliku slike? – pita se Dunja Knebl. I sama sebi odgovara: – Pa mi smo samo klonovi.

A čitavo njeno bavljenje glazbom, još od vremena kada kloniranje nije bilo javna tema, zapravo je borba protiv kloniranja i klonova u nama samima. A ta borba sigurno neće stati.

(Denis Derk, Matica Hrvatska Zaprešić; Zaprešićki godišnjak za 1997. godinu)

###############################################################################################

MOJA GLAZBENA PRIČA

Pjevam oduvijek. Voljela sam pjevati kao dijete. Prvi veliki nastup u mojem životu bio je kad sam imala devet godina, u Americi. Pjevala sam na velikoj proslavi obljetnice Ujedinjenih naroda u New Yorku pjesmu “Djevojčica ruže brala” i time zastupala svoju zemlju.

U glazbenu školu sam u Karlovcu. Svirala sam glasovir i violinu. Nakon godinu dana smo se preselili u Zagreb. Imala sam previše godina (11), pa nisam uspjela upisati dalje glasovir (radi prevelike konkurencije) već samo violinu koju sam “pilila” ukupno pet godina. Gitaru sam istovremeno počela sama učiti kod kuće pomoću nekih jednostavnih udžbenika. Naime, šezdesetih godina gitara se nije mogla učiti niti u glazbenoj školi a još manje na akademiji. Naravno, pjevala sam i dalje, uz pratnju gitare. Pjevanje nisam nikad poželjela učiti jer mi se uvijek činilo da ću tada previše razmišljati o tome kako pjevati umjesto da jednostavno pjevam onako kako osjećam.

Šezdesetih godina sam sudjelovala na raznim natječajima i priredbama (Mikrofon je vaš, Subotom uvečer, Prvi pljesak). Čak sam bila i u jednoj televizijskoj emisiji koja je snimana u današnjoj Tvornici, nekad Radničkom domu. Kad mi je bilo sedamnaest godina otac je postao veleposlanikom u Indoneziji pa se moje pjevanje i sviranje nastavilo u toj dalekoj zemlji.

Učila sam indonezijski jezik, indonezijske pjesme, ali i pjesme drugih zemalja. Definitivno su mi najdraže postale razne narodne pjesme. Osim američkih koje sam naučila još kao dijete jer smo imali velik broj ploča, zavoljela sam ruske narodne pjesme nakon što sam ih čula u vrlo uspješnoj interpretaciji uz gitaru. Imala sam repertoar pjesama iz raznih zemalja i pjevala u raznim prigodama, najčešće za prijatelje.

Nakon povratka iz Indonezije upisala sam u Zagrebu studij engleskog i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu i diplomirala 1969. Upravo je moj repertoar američkih narodnih pjesama bio presudan kod izbora za ulogu u predstavi Viet-Rock Studentskog eksperimentalnog kazališta iz Zagreba 1968. godine u kojoj sam pjevala songove uz gitaru. To je bila predstava po uzoru na Kosu i slične mjuzikle koji su bili usmjereni protiv rata uopće i rata u Viet-Namu. S predstavom smo gostovali u raznim gradovima i zemljama, na festivalima studentskih kazališta. Među ostalim, pjevala sam u starom kazalištu u Parmi, u Zurichu, Sarajevu… U stvaranju Viet-Rocka sudjelovali su mnoga danas renomirana imena : Marija Žarak, Rajko Grlić, Živko Zalar, Mladen Škalec, Miro Međimorec, Drago Turina, Dubravko Sidor, Branko Vodeničar, Zlatko Kauzlarić-Atač.

Međutim, daske koje život znače mene nisu uspjele uvjeriti da je to život koji želim. Naprotiv. Odlučila sam da ne želim da netko drugi umjesto mene odlučuje kako ću, kada ću i što ću pjevati. Pjevanje mi je previše značilo da bi to podredila zakonima tržišta. Vidjela sam tada ono što se događa mnogima koji se počnu baviti umjetnošću iz ljubavi. Zaborave ono što je osnovno, zaborave na ljubav.

Život mi se u potpunosti promijenio puno godina poslije kad sam otkrila poraznu činjenicu da tisuće hrvatskih narodnih pjesama u Hrvatskoj više nitko ne pjeva. Počelo je od knjige pjesama Florijana Andrašeca Pučke popijevke iz Međimurja koja me je odvela do drugih zbirki hrvatskih narodnih pjesama. Kad sam pjevala te stare zaboravljene pjesme uz pratnju svoje gitare,  najčešće je reakcija bila “Gdje si to našla? Zar mi to imamo?” Na nagovor prijatelja počela sam nastupati s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama 1993., koncertom u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC-u) pod nazivom  Stare popijevke iz Međimurja – nedovoljno poznate, premalo izvođene popijevke o domu i zavičaju, o sretnoj i nesretnoj ljubavi, o sreći, o tuzi, o ratu, životu i smrti. Od tog koncerta kao da su me pjesme uzele pod svoje i vodile putem kojim idem i danas, dvadeset i više godina kasnije. A ono što je najnevjerojatnije: pjevam što hoću i kako hoću.

Ni danas ne mogu shvatiti kako je moguće da tolike prekrasne hrvatske narodne pjesme čame u knjigama i čekaju da ih netko pjeva ili svira. Znam samo da moram učiniti sve što mogu kako se te pjesme ne bi zaboravile.

Dosad sam snimila par stotina pjesama od kojih se većina nalazi na mojih trinaest albuma i na raznim kompilacijama.

Osim što pjevam za najrazličitiju publiku, sve svoje aktivnosti usmjerila sam na to da hrvatska narodna glazba postane popularnija, naročito među mladima.

Pjesme koje sam obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a imam i nekoliko svojih vlastititih predstava čiji je cilj – promovirati slabo poznatu hrvatsku baštinu.

U KIC-u sam nekoliko mjeseci tijekom 1997. godine imala redovite koncerte/predavanja gdje sam obrađivala određene teme ili skupine hrvatskih narodnih pjesama uspoređujući ih s pjesmama iz drugih zemalja. Te sam godine imala i tematske večeri u restoranu GASTRO KLUB pod nazivom ETNO-PUTOVANJE s Dunjom Knebl. Uz jela raznih zemalja u kojima sam živjela (jela sam djelomice sama i spravljala), pjevala sam odgovarajuće pjesme družeći se s gostima koji su i sami ponekad zapjevali.

Najviše volim snimati pjesme koje nikad nisam čula. Proučavam mnogobrojne notne zapise i tekstove koje su prikupili hrvatski etnomuzikolozi u prvoj polovici 20. stoljeća. Nakon odabira pjesama radim aranžmane za glas i gitaru. Pjesme obično snimam sama (glas i gitara) ili u suradnji s multiinstrumentalistima (Mateom Martinovićem, Mladenom Škalecom, Tomom Sombolcem, Svenom Pavlovićem, Hrvojem Nikšićem, Rokom Margetom, s gitaristom Danijelom Maodušem, a tri albuma snimila sam sa svojom grupom koja se zove Kololira). Jedno vrijeme sam nastupala s Irinom (Vitorović), mojom kćerkom. Nažalost, ona više ne pjeva sa mnom, ali se nadam da ćemo možda još koji puta zapjevati i snimiti koju pjesmu.

Nikad nisam razmišljala o tome da moja glazba bude komercijalna, već promoviram tradicionalnu hrvatsku narodnu glazbu reinterpretirajući je na način kako je osjećam. Smatram da je najbolje izvoditi glazbu onako kako je svakome od nas prirodno. Kako sam veći dio života pjevala bez pratnje ili uz pratnju gitare, mislim da je to najprirodniji način za mene koja sam rođena i odrasla u gradu. Tako je moja glazba spoj prošlosti (stare narodne pjesme zabilježene u knjigama) i sadašnjosti (gitara je danas univerzalni instrument kod interpretiranja narodne glazbe u cijelom svijetu – praktična je, nenametljiva, lako se prenosi s mjesta na mjesto, dovoljna je kao pratnja bez drugih instrumenata, “spaja” ljude kod grupnog pjevanja…). U novije vrijeme postalo je popularno umjesto gitare koristiti ukulele.

Na repertoaru imam nekoliko stotina hrvatskih pjesama a također i stotine pjesama iz zemalja u kojima sam živjela.

Najveći uspjeh u prvoj dekadi moje glazbene priče je za mene bila činjenica da londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. , preporučuje upravo moj album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske. Kad sam to vidjela znala sam da sam na pravome putu i od tada i dalje slijedim svoje osjećaje – veliku ljubav koju imam prema zaboravljenim pjesmama iz knjiga. Spomenuta sam i u slijedećem izdanju tog vodiča kroz svjetsku etno-glazbu.

Uspjeh s grupom Kololira u nekoliko proteklih godina dodatno je afirmirao ono što radim gotovo četvrt stoljeća:  hrvatske pučke popijevke koje izvodimo, hrvatsku tradicijsku etno-baštinu, a i nas same kao muzičare. Nastupili smo na brojnim festivalima i pobrali brojne pohvale, a album Tamo doli dospio je na kompilaciju londonskog časopisa fRoots. Osim toga, uvršten je na top-listu 20 najboljih etno-albuma (srpanj i kolovoz 2014.) renomiranog WMCE (World Music Charts Europe). U prosincu 2014. Kim Burton, cijenjena spisateljica, novinarka i etnologinja, suradnica londonskog world music časopisa Songlines podarila je albumu Tamo doli komplimente uz ocjenu od 4 zvjezdice (4 od 5).

Možda je ipak najveći uspjeh postignut s albumom Svilarica svilu prede koji sam snimila s Rokom Margetom. Taj album uvršten je u siječnju, 2020. na Transglobal World Music Chart, jednu od najprestižnijih world music top lista na svijetu, po izboru 55 urednika i novinara iz 29 zemalja. Zanimljivo je da je album izašao tek u vlastitom online izdanju. Drugi album u suradnji s Rokom Margetom, Songbook Songs, bio je uvršten u više top lista najboljih albuma 2021.