Neka moja razmišljanja
” Prije dvadesetak godina britanski rock-umjetnik Peter Gabriel je izjavio kako će doći vrijeme kada će se u pop-glazbi spojiti tradicionalna foklorna baština s trenutnim trendovima, te kao nova glazbena struktura poplaviti svijet show-businessa.”
Mislim da se to već u dosta velikoj mjeri obistinilo.
Ono što se ranije događalo vrlo sporo i postepeno – prijenos informacija od jednog mjesta na zemaljskoj kugli do drugog – danas se odvija svim mogućim medijima, a i ljudi putuju puno više i brže. Glazba je davno napustila svoje stalno mjesto boravka (tu mislim na na narodnu, tradicijsku glazbu) i putuje po svijetu još brže nego sam čovjek – za nju ne postoje ljudske granice.
Upravo je to danas „world music“ – jedan toliko široki pojam da se uopće ne može točno definirati. To je i izvorna tradicijska glazba, i ta ista glazba u novim aranžmanima s utjecajem iz cijelog svijeta, to je i danas komponirana glazba temeljena na tradiciji, to je i jazz i autorska pjesma – staro + novo + utjecaji iz cijelog svijeta. Otvorene su nebrojene mogućnosti kombiniranja i ta sloboda upotrebe i miješanja svega i svačega inspiracija je mnogim glazbenicima koji se u protivnom nikad ne bi bavili narodnim motivima. Ima, s druge strane, otpora i straha od gubitka vlastitog identiteta. Mislim da će kao i uvijek vrijeme isfiltrirati ono što je kvalitetno i to će ostati za buduće generacije. Jedno je sigurno: vrijeme se ne može zaustaviti a ono neminovno donosi promjene.
Kod nas se još uvijek velika većina ljudi koji su stanovnici gradova žele ograditi od „ruralnog“ pa se u pop kulturi stalno ističe „urbana“ glazba. Neka mi netko pokuša objasniti što je danas selo, a što grad. To se naročito odnosi na narodnu/etno/tradicisjku glazbu. Evo, na primjer, moj slučaj: nikad nisam živjela na selu, niti u ruralnim dijelovima bilo koje zemlje. Naprotiv, živjela sam u milijunskim gradovima (Washington D.C., Moskva, Džakarta), i nakon toga dugi niz godina u Zagrebu. I sad se upravo ja, gradski čovjek, bavim ruralnom(?) glazbom.
S obzirom da obrađujem narodne pjesme prema svojem osobnom osjećaju, u drugom je planu forma. Mislim da se ništa ne može zacementirati. Kad bi kod nas bilo više obrada tradicijske glazbe na bezbroj mogućih načina (bez obzira da li je u pitanju rock, pop, hip-hop, elektronska glazba sa svim pod-vrstama ili nešto drugo), bilo bi više šanse da ona nađe put do mladih slušatelja. Među tim slušateljima uvijek će se naći oni koje zanima i porijeklo glazbe – izvor. No, ako nema tog „mosta“ između čiste tradicije i suvremene glazbe, možda će biti sve manje onih koji će imati strpljenja i vremena u današnje vrijeme „kopati“ po knjigama i tražiti korijene.
Ponovo bih naglasila da je u svemu ovome od primarnog značaja kvaliteta. Ako se napravi vrhunski kvalitetan proizvod (pod kvalitetom se mora podrazumijevati da je proizvod obavezno i originalan) – on može prezentirati identitet naše zemlje bez obzira na formu.
Sve ima svoje dobre i loše strane, pa tako i masovni mediji. Treba težiti prema tome da se iskoriste dobre strane. Internet pruža nebrojene mogućnosti. Mislim da mladi danas imaju više mogućnosti da nešto naprave sami, bez puno novca. Treba iskoristiti demokratske osobine interneta. Blogovi su već iznjedrili ozbiljne kvalitetne pisce, a ima već i bezbroj glazbenika koji svoj uspjeh duguju internetu.