SoundGuardian
Dunja Knebl – “Spevala mi papiga” |
Autor/ica: Toni Matošin, dana 01-12-2009 09:29 | ||
|
Bez pardona se mogu svrstati u one koji nemaju mnogo obzira prema tradiciji i njegovanju iste. Štoviše, svako slijepo inzistiranje na njoj, odnosno, copy/paste interpretacija tradicionalnih umjetničkih formi držim najopasnijim vidom bavljenja umjetnošću ili, u najmanju ruku, budalastim a pretencioznim umjetničarenjem koje je sami sebi svrhom. Možete me zvati nihilistom, neznalicom ili me žigosati kao zlobno naklapalo, ali uistinu ne vidim u toj domeni ništa više od više ili manje spretno zapakiranog proizvoda za turističke ruksake. No, za onu nekolicinu entuzijasta koji tradicijske forme – a ‘ajmo sad svesti stvari konačno na muziku – koriste tek kao poligon za vez vlastitih vizija muzičkih tkanja mogu imati samo lijepe riječi. Dunju Knebl svakako svrstavam u red baš takvih persona, onih koji su preživjeli i nadrasli pomodne world music kanone i hype koji je neko vrijeme vladao čak i na našoj sceni.
Već deseti album ove dame eterična glasa ne donosi ništa nova u njezinu upornom i pasioniranom prebiranju po hrvatskoj narodnoj pjesmarici, i dalje tražeći naslove iz manje poznatih kajdanki uglavnom sjeverne Hrvatske. U tom nema ništa lošega; baš naprotiv, Dunjino zadiranje u hrvatsku muzičku narodnu baštinu može se okarakterizirati kao uistinu idealan izvozni muzički proizvod (englesi natpisi na knjižici CD-a to podupiru) bez da banalizira svoj sadržaj. Jer, Dunja Knebl je svjetlosnim godinama daleko od pukog prepisivanja starih šablona, unoseći u stare napjeve ne samo duh novoga vremena, već i autorski stav i prepoznatljivost, punoću i širinu koja od “narodnog” čini “autorsko”. Pritom i tim više, nipošto ne pridodajem ovom žanru iskučivo izvoznu namjenu, da se razumijemo.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Nastavljajući suradnju s prethodnog, hvaljenog i nagrađivanog albuma Kite i kitice, glavni Dunjin suradnik i producent je Danijel Maoduš. Svirajući na većini pratećih instrumenata, napose gitara, on je ovom prilikom proširio asortiman i na električnu gitaru, koja već od prve skladbe veoma spretno i uhu ugodno plete svoju nenametljivu, a naglašenu muzičku kulisu. Naravno, flauta je naizostavna u Dunjinim muzičkim vezovima (Tatjana Bijelić), kao i čelo (Stanko Kovačić), te bubnjevi i cajon (Nenad Kovačić). Bitni doprinos dali su Aleksandar Jovevski na kavalu, te posebno Hrvoje Nikšić na melotronu, neobično toplom instrumentu, ranoj varijanti sintisajzera, kojeg su u devedesetima, nakon čestog korištenja tijekom zlatnog doba psihodelije, reafirmirali bendovi poput Mercury Rev. Sav taj mali orkestar, potpomognut još vokalnim gostovanjem mlade zagrebačke kantautorice Nikoline Romić (na Dva se dragi ljube) stvorio je kompaktnu muzičku priču, koja bi se po atmosferi mogla svrstati uz bok najboljim ostvarenjima suvremene americane.
Dovoljno daleko, dakle, od pukog prezentiranja baštine kakvog njeguje jedan Lado, kao i od autorsko-izvođačke samodopadnosti, te još dalje od zabavnjačke eksploatacijske bezočnosti, Dunja Knebl isporučuje još jedan dosljedan set pjesama za istinske zaljubljenike u ovu vrstu muzike. I neizostavan dio košarice za svakog dobronamjernog proučavatelja – nazovimo to – hrvatskog zvuka, otpuhujući sve one Dukate, Škore, Barune, Lampaše i ostale brzopotezne, potrošne nebitnosti koji se u mas-medijima tako često svrstavaju pod pozitivnim prefiksima pojma “narodno”.
Osobna karta albuma
You must log in to post a comment.