KUTIJA DO KUTIJE = ŽIVOT

KUTIJA DO KUTIJE = ŽIVOT

Glavni urednik je bio vrlo uvjerljiv u opisu pozitivnih strana pisanja za časopis koji se distribuira i čita diljem Hrvatske. Toliko uvjerljiv da sam pristala napisati nešto za IQ. Mislila sam da je tema glazba. Kad sam podigla prethodne brojeve i pregledala što su napisali Tamara (Obrovac) i Miroslav (Škoro), odmah sam shvatila: Gospodin Kostadinov misli da sam iz Međimurja. Nazvala sam ga. Bila sam u pravu. Međutim, rekao je da je još veća fora da pišem o kraju otkud sam jer svi misle da sam iz Međimurja, te da mi daje potpunu slobodu u svemu. Vidjet ćemo.

Mnogi misle da sam iz Međimurja jer je upravo iz tog kraja najveći broj narodnih pjesama koje sam snimila. Međimurci sigurno ne misle da sam iz Međimurja.

A otkud sam ja zapravo?

Rođena sam u Zagrebu 1946. u Petrovoj bolnici. Ako se zbroje godine provedene u pojedinim gradovima, daleko najdulje živim u Zagrebu. Međutim, Klub Zagrepčana me sigurno ne bi prihvatio u svoje redove jer ja jesam rođena u Zagrebu, ali moji roditelji nisu. Niti mojih roditelja roditelji. Mama je iz Čegca kraj Sv. Ivana Zeline, a tata je iz Siska.

Živjela sam u Skoplju, Beogradu, Washingtonu (SAD), Karlovcu, Džakarti (Inodonezija), Moskvi (Rusija). Kad sam se vratila s porodicom iz Amerike živjeli smo u Karlovcu gdje sam u školi za sve bila “Amerikanka”. No kada bi pitali “domoroce” iz navedenih gradova ili zemalja, nitko od njih ne bi se složio da sam “njihova”.

Više od četrdeset godina ljetujem u Hvaru gdje moji imaju vikendicu. Tamo imam prijatelje s kojima se družim od djetinjstva. Oni ne misle da sam Hvaranka. Čak ni kad pjevam stare “forske” pjesme.

Sv. Ivan Zelina (i selo Čegci kilometar dalje u brdima) su moj zavičaj. Ne znam da li će se Zelinčani s tim složiti. To je mjesto u kojem nisam živjela. No ipak je to mjesto za koje me vežu najljepše uspomene. Tamo sam naučila pjevati mnoge pjesme.

U Čegcima je cijeli svoj život živjela moja baka Marija. Moje puno ime je Dunja Marija. Prema baki. To sam saznala tek prije pet-šest godina kad sam slučajno pronašla potpuno požutjeli rodni list iz 1946. Ne znam zašto sam veći dio života bila samo Dunja. Poput Sv. Ivana Zeline. Jedno vrijeme je taj gradić bio samo Zelina, a danas opet Sv. Ivan Zelina.U Čegcima su me zvali Dujna. Baš je glupo to s imenima i razlozima radi kojih se mijenjaju. Inače mi roditelji oduvijek pričaju kako su htjeli da se zovem Jagoda, ali su odustali jer se tako zvala bakina krava. Ne znam da li su upravo krava Jagoda i njeno mlijeko, ili pak čisti zrak u Čegcima učinili da senzacionalno ozdravim od ozbiljne bolesti kad sam bila mala i to nakon samo par mjeseci boravka kod bake. Znam samo da ni danas nema ničeg ljepšeg nego što je pogled iz Čegca kad je lijepi bistri dan, a zrak je ondje vjerojatno i danas bolji lijek od mnogih lijekova koji se mogu kupiti u ljekarnama.

Moja mama je bila jedna od sedmero bakine djece. Imala je tri brata i tri sestre. Svi su lijepo pjevali ili svirali, a neki i jedno i drugo.Djeda nisam nikad upoznala jer je umro mlad. Danas mnogih od njih više nema.

Dok su mama, njezine sestre i braća bili mladi a mi djeca mala, sigurno je bilo teško. Možda teže nego danas. No tada je bilo normalno da svi pjevaju. Dok su nešto radili po kući; neki od njih u vrtu, u polju, u vinogradu, a naročito kad bi se svi okupili za stolom. Naravno, stol nikad nije bio prazan. U najgorem slučaju našao se na njemu kukuružnjak, slani tvrdi sir (domaći, naravno) i vino. Domaće. Iz vlastitog vinograda. Voće i povrće iz vlastitog vrta. Pjesama je bilo toliko da nikad nije bilo dovoljno vremena da se sve otpjevaju čak i kad se pjevalo do jutra. A nije se smjela niti jedna pjesma ponoviti. Instrumenti su bili različiti, zavisno od toga tko je bio za stolom. Violina, gitara, bajs, harmonika. Uz malo kalofonija (tako je moj ujo nazivao gemište), nije bilo kakofonije. Čak i za moje uši na koje nije utjecao nikakav kalofonij (bila sam još mala), glazba koju sam upijala bila je najljepša na svijetu. Upravo tada sam zavoljela narodne pjesme, zarazila se njihovom jednostavnom ljepotom i uvijek sam svjesno ili nesvjesno željela da se ljudi druže pjevajući.

Bez obzira gdje sam se nalazila, cijeli sam život učila različite narodne pjesme, pjevala ih mojim prijateljima i nastojala da i oni pjevaju. To činim i danas. No sad je već gotovo devet godina kako pjevam za širi krug ljudi. Od trenutka kad sam otkrila da su možda najljepše hrvatske narodne pjesme pohranjene u knjigama, da mnoge od takvih pjesama nikad nisu snimljene i da mnogi ljudi uopće ne znaju da mi to imamo ovdje, u Hrvatskoj. Zanimljivije je ono što nije nadohvat ruke.

BITI NEGDJE DRUGDJE

Kako je oduvijek jedan od osnovnih pokretača napretka čovječanstva bila želja čovjekova da bude negdje drugdje (ili netko dugi), da putuje, – golema količina energije utrošena je na to da se trajanje premještanja ljudi s jednog mjesta na drugo (putovanja) maksimalno skrati. U želji da vidi kako je negdje drugdje, kako drugi ljudi žive, čovjek je u stanju mnogo toga žrtvovati. S druge strane su najvrijednije nagrade raznih igara putovanje i boravak negdje drugdje. Svi kažemo da je najbolji odmor “maknuti se”. Što dalje, to bolje. Pri tome zaboravljamo da možemo otići na najrazličitija mjesta, na ogromne udaljenosti, ali jedino što ne možemo nikada to je pobjeći iz svojeg tijela, pobjeći od sebe. Osim, naravno, u one kutije koje završe pod slojem crne zemljice ili u nešto manje kutije u kojima od nas ostane samo prah.

KUTIJE NAŠE SVAGDAŠNJE

I tako cijeli svoj vijek na zemlji provedemo u kutijama. U jednoj ili više njih istovremeno. Osnovna kutija je naše tijelo. Tu kutiju želimo što udobnije smjestiti u kutije koje se zovu sobe, stanovi, kuće ili prijevozna sredstva. Cijeli život potrošimo zarađujući novac za što ugodniji boravak našeg tijela na ovom svijetu. U dvadesetom stoljeću u ime napretka izumili smo bezbroj kutija i za naše duše.Tako sad zarađujemo za što kvalitetnije kutije u koje pobjegnemo od okoline (televizore, računala, razne glazbene kutije… – broja im danas više nema). Pomoću tih kutija najčešće živimo tuđe živote i proživljavamo tuđe emocije. To je, čini se, manje bolno nego živjeti svoj žvot. U utrci za što boljim kutijama uopće nismo svjesni da smo sami sebe zarobili.

Čim uđemo u stan, uključimo neku od kutija ili više njih istovremeno. Rezultat je da se odnosimo i prema živim ljudima kao prema tim našim kutijama kod kuće. Više nitko nikoga ne sluša. Kao što televiziju gledamo usput, tako i naše prijatelje slušamo usput, između zvonjave mobitela, zvuka glazbe. A jako nas živcira kada nas drugi ne slušaju. Netko je rekao da je današnja umreženost kao nikad povezala ljudske jedinke, a razdvojila – ljudska bića.

RJEŠENJE ZA BUDUĆNOST

I tako smo i dalje nesretni. Bez obzira na broj kutija koje posjedujemo i njihovu kvalitetu. Za svaku nesreću nam je netko drugi kriv. Majstori smo u popljuvavanju. Tako se osjećamo nadmoćnima.

LJUDI…

Izađite samo na trenutak van. Ako je i najmanje mjesto u Lijepoj našoj prekrasno poput mjesta Čegci za koje najvjerojatnije niste nikad čuli, posve je siguno da je takvih mjesta kod nas bezbroj. To vidi svaki stranac koji zaluta u skrivene kutke naše zemlje, a da o najpoznatijim ljepotama i ne govorimo. Najbogatiji smo u čistom zraku, nezagađenoj zemlji i vodi, prirodnoj hrani, vinčeku. Najbogatiji smo u starim zaboravljenim pjesmama neopisive ljepote. Zar nam to mora stranac reći?

%d bloggers like this: