Recenzije albuma “Iz globline srca” – tekstovi

ROBA ZA IZVOZ

Međimurski napjevi u izvedbi Dunje Knebl mogli bi se zalijepiti za uho ne samo kampanilističkoj publici nego i onome dijelu globalne klijentele world musica koja slini na baladne albume irskih, britanskih (keltskih), ali i norveških etno-izvođača. Kristalno čist vokal, akustična gitara te mahom pristojni aranžmani koji jamče “podršku”, zacijelo će albumu priskrbiti prije naklonost tradicionalne rokerske publike negoli pažnju brojnih ovisnika o šlagerskim “etno” ljigama. Rečena je spekulacija nedvojbeno “loša” vijest za prođu albuma na tržištu, ali više no dobra za pokušaje kucanja na inozemna vrata.
(Zlatko Gall, Feral Tribune)

OZVUČAVANJE BOŽIĆNIH BLAGDANA

Posljednjih dana radijski i televizijski programi zatrpani su prigodnim božićnim pjesmicama koje se uglavnom mogu smjestiti na samu granicu lošeg ukusa. U takvoj konkurenciji novi album Dunje Knebl “Iz globline srca” (Dancing Bear) predstavlja idealan izbor za ozvučavanje božićnih blagdana, premda se zapravo radi o projektu koji predstavlja “pučke popijevke iz Međimurja” i može funkcionirati u mnogo širem kontekstu od najsvečanijeg obiteljskog okupljanja. Kako je naznačeno i na ovitku, ovaj album sastavljen je od 17 arhaičnih pjesama koje se danas vrlo rijetko mogu čuti i u Međimurju ili su posve zaboravljene, te su ih Dunja Knebl i producent Mladen Škalec obradili na temelju prastarih notnih zapisa. Vrlo sličnim putem Dunja je išla i na samostalnom prvijencu “… jer bez tebe nema mene” (HRT Orfej), a prije toga i na albumu “Ethno Ambient Live”, koji je podijelila s Lidijom Bajuk i grupom Legen.

GROTESKNI ORKESTAR
No, njezin se novi album ipak znatno razlikuje od prethodnika, ne toliko zbog fokusiranja na lokalnu međimursku tradiciju, koliko zbog znatnih poboljšanja u produkciji zvuka i aranžerskim rješenjima. Zaslugom Mladena Škaleca, Dunja se napokon približila standardima ovodobne “World Music” scene, a najviše načinu prezentacije tradicionalne irske glazbe odavno uklopljene u globalni ethno trend. Na žalost, u trenutačnim je prilikama lakše zamisliti koncertnu prezentaciju albuma “Iz globline srca” na pozornici WOMAD festivala, recimo između irskih veterana The Chieftains i mađarske ethno primadone Marthe Sebestyen, nego situaciju u kojoj bi Dunja za ovaj iznimni pothvat na domaćem terenu bila nagrađena pažnjom kakva okružuje tamburaške combo sastave i onaj groteskni orkestar koji prati putujući cirkus “Lijepom našom”.
(Ilko Čulić, Nacional)

ARHAIČNA MEĐIMURSKA PJESMARICA

Dunja Knebl, dakako uz Lidiju Bajuk i grupu Legen neupitno je ponajbolji domaći izvođač arhaične pučke pjesmarice, odnosno etno glazbe. Nastojeći oživjeti već odavna zaboravljene međimuske narodne pjesme i to uz gitaru (što je doduše mnogima zasmetalo, jer ruku na srce gitara i nije izvorno hrvatsko glazbalo, ali zato univerzalno svakako jest) Dunja Knebl realizirala je tri samostalna albuma. No, ono po čemu će se njezina najnovija ploča “Iz globline srca” razlikovati od prethodnih albuma neprijeporno jest interpretacijska uvjerljivost. Striktno se pridržavajući davnašnje melodioznosti i notnog zapisa, te sjajna produkcija što ju potpisuje Mladen Škalec, Dunja Knebl albumom “Iz globline srca” na doista je bravurozan način podsjetila na pučke popijevke iz Međimurja.

No, adekvatno velikom ugledu što ga je ova osebujna glazbenica polučila još s prethodna dva albuma – “Čuješ, golob, čuješ” i “… jer bez tebe nema mene” te drugim diskografskim iskoracima na kompilacijskim izdanjima, svejedno glazbena nadahnuća Dunje Knebl rijetko se mogu poslušati u programu radijskih postaja. Još rjeđe ili bolje rečeno, nikako u glazbenom programu nacionalne televizije. A prema evidenciji muzikologa samo u Međimurju postoji na tisuće zaboravljenih narodnih pjesama. Kada najprikladniji mediji za promociju “zvučne slike” – radio i televizija opstruiraju ionako malobrojne baštinare hrvatskog folklora (svirače do neukusa prostituirane tamburice naravno valja preskočiti) s punim se pravom može dvojiti u opstojnost ne samo međimurske već i dalmatinske, kvarnerske… izvorne pučke glazbe.
(Srđan Brajčić, Novi List)

MEĐIMURSKA SJETA

U svjetlu nevesele istine da nam je scena krcata “falššpilerima” koji na vlastitu glazbenu tradiciju gledaju dioptrijom trenutnog dizanja naklade, svaki novi album Lidije Bajuk ili Dunje Knebl uvijek dolazi kao čaša izvorske vode umirućem u pustinji. Album “Iz globline srca”, Dunjin prvijenac za sve agilniju i svestraniju etiketu “Dancing Bear”, ne samo da je nova pokazna vježba o uspostavljanju komunikacije sa specifičnom – u ovom slučaju međimurskom – glazbenom baštinom, nego i projekt s dovoljno aduta koji bi joj (ah, te želje), uz malo povoljniji vjetar mogli donekle odškrinuti i vrata globalne, “world music” scene. Uostalom, kombinacija elegancije i sjete zapisane u “genima” ovih sedamnaest pjesama o ciklusu “rađanje – ljubav – umiranje” donekle odgovara onome što izvire iz (svjetskoj publici vrlo bliske) engleske i irske baladne tradicije pa su sve mogućnosti otvorenije nego ikad – posebice računaju li se i korektno obavljeni “tehnički detalji”: diskretni ali maštoviti aranžmani, nenametljiva ali solidna produkcija, napokon, ovitak krcat informacijama i tekstovima pjesama. No, ostave li se postrani navijačke želje, ukupan dojam preslušavanja čak i najkritičnijim uhom može biti samo povoljan. Riječ je o autentičnoj međimurskoj glazbi “ispletenoj” oko Dunjine akustične gitare i raznih pridruženih instrumenata – svi u režiji Mladena Škaleca – a dojmljivost vokala tek je povremeno uspjela pomutiti primjena nepotrebno izvještaćenog stila u nekim pjesmama (tipičan primjer: “Zove Maro zove”). Skrojen i ostvaren kao homogena cjelina s potrebnom emocionalnom “širinom” i posebnim ugođajem, album bi prije mogao privući sofisticiranu rock publiku negoli fanove raznih falššpilera s početka teksta, ali to je, naravno, samo još jedan kompliment.
(Denis Leskovar, Večernji List)

MEĐIMURJE TREBA RAZUMJETI

Dunja Knebl i Mladen Škalec upoznali su se 1968. g. kao izvođači antiratnog mjuzikla “Viet-Rock”. Predstavu Studentskog eksperimentalnog kazališta iz Zagreba režirao je Miro Međimorec. Trideset godina poslije pjevačicu i kantautoricu Dunju Knebl i jednog od najuglednijih tonskih majstora u ovom dijelu Europe Mladena Škaleca nije spojio Međimorec, već Međimurje. Točnije međimurska glazbena baština koja stameno poput kamenih spomenika nepoznatog porijekla čeka na prepoznavanje.

Na CD-u “Iz globline srca” u izdanju diskografske kuće “Dancing Bear” Dunja Knebl glasom i gitarom, te Mladen Škalec čitavim nizom instrumenata i improvizacijama izvode 17 uglavnom raritetnih pjesama iz Međimurja. Obrade glazbenih međimurskih bisera koje potpisuje muzikalni dvojac narodnom blagu ne pristupaju ortodoksno. Premda jednostavne, obrade često imaju i opisnu ulogu istražujući arhaične uvjete u kojima su ljubavne pjesme nastajale.

Na CD-u “Iz globline srca” nema oštrih rezova. Sedamnaest pjesama širokog osjetilnog spektra za koje je mladenački glas Dunje Knebl kao stvoren vode u središte zbivanja, u ljubav.

Ali, najnoviji CD je i kratka šetnja oporom međimurskom poviješću. Spominju se tu i turska zemlja i odlasci u Ameriku, ali i dekanovsko selo koje nikada više neće vidjeti u ratu stradalog regruta. Stoga i kada djeluju melodijski najnaivnije, međimurske pjesme imaju gotovo željeznu težinu. Atmosferu tužaljki koje nikada ne prestaju, jednog ravničarskog emotivnog bola koji traje bez prekida i bez predaha, Dunja Knebl osobito postiže pjevajući bez instrumentalne pratnje.

Mnogi danas spominju Međimurje, ali Međimuje ne razumiju. Tako se bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang čudi što i Varaždin i Čakovec imaju bolnice premda su ta dva grada udaljena jedan od drugog samo 15 km. “Toga nema nigdje na svijetu”, zaključuje ljutito Hebrang, žaleći što nije ukinuo jednu od bolnica.

Kakve veze ima Hebrang s najnovijim CD-om Dunje Knebl? I te kakve. Drugi samostalni CD samozatajne pjevačice tiha je diskretna i gospodska ali i ustrajna molitva protiv ukinuća jednog endemskog, bodulskog, međimurskog mikrosvijeta koji već stoljećima odolijeva svim vrstama napada imajući samo jedno oružje: pjesmu.
(Denis Derk, Večernji List)

***

Baš sam se ovog časa vratio s promocije albuma pun živih utisaka, savršeno tempirajući pisanje recenzije. Poznavajući Dunju Knebl, nije me začudila činjenica da se promocija održala u Kulturnom centru Travno u sobičku prepunom penzionera, njih sedamdesetak. No, atmosfera i jednoglasno odobravanje bili su jednaki onome od prije kojih godinu i pol pred stotinjak studenata u jednako krcatoj Rupi na Filozofskom faksu. Osim podatka da je i ovaj koncert savršeno odsviran i otpjevan, to bi bilo sve o njemu: dok teta Dunja ne ostvari svoj slijedeći album, svojevrsnu zbirku hrvatskih narodnih “Murder Ballads”, prepustimo se slušanju “Povratka u Međimurje III” pod imenom “Iz globline srca”.

Nakon vokalne pratnje svoje kćeri Irine Vitorović s “Ethno-Ambient Live” projekta, i klavirske Tea Martinovića s nesretno loše promoviranog “…jer bez tebe nema mene”, na red je stigao i treći suradnik – Mladen Škalec. I odmah se uočavaju mnoge novosti u zvuku: u prvom redu, korištenje raznovrsnijih instrumenata nego prije, od violine, preko tamburice (?) do svakakvih udaraljki, zveckalica, šuškalica i sl. Dunjin glas još uvijek skida paučinu sa srca, razvaljuje emocije i diže duh u visine, no ovaj put napokon ima i dostojnu instrumentalnu pratnju. Produkciji je posvećeno više pažnje i vremena nego inače pa je daleko toplija i cjelovitija. Stvari su opet standardno dobre, red tužnijihj, red veselih, a najbolje ipak prolaze “Lepe tvoje crne oči”, “Goslice su potrte”, “Dober večer grličica” i “Celo leto s dragom šećem”. Cijeli je koncept albuma zamišljen kao ciklus rađanja i umiranja (kraj albuma je njegov početak i obrnuto). Dizajn omota ovaj put je napravljen kako treba (opet iBar), za razliku od soc-realističkog izgleda prošlog diska, a kao što je Tonći rekao, lijep joj je i ovaj kompletić u kojem se slikala. Dakle, sve je na svojem mjestu i spremno za pokolj u sljedećoj epizodi.
(Ivan Ramljak, Nomad)

%d bloggers like this: