Miro Križić: Dostojanstvo etno-glazbe (1996.)

 

Koncert Dunje Knebl (glas i gitara) i njezinih gostiju, koji je pobudio posebnu pozornost ljubitelja etnoglazbe, samo je jedan od dokaza da i naša publika (posebno mlađa) prati glazbena zbivanja u svijetu, jer je upravo ta glazba izvanredno popularna. Bilo bi nezamislivo takav koncert organizirati prije desetak godina u gradu, posebice u Muzičkom salonu Studentskog centra u Zagrebu. Tada bi kod slušateljstva “prošli” još Joan Baez ili tamnoputi afrički, kubanski, američki ili latinsko-američki pjevači, ali ne i netko tko nam želi prenijeti nešto lijepo, zaboravljeno – i još k tome iz vlastita podneblja. Da, tada bi prošli (još i kako) “narodnjaci i pevaljke” s Istoka – ali u Domu sportova. Nikako u Muzičkom salonu Studentskoga centra.

No vremena su se promijenila, pa je i koncert Dunje Knebl i gostiju, naslovljen “Pjesme za moje prijatelje” a održan u subotu 29. lipnja u MM dvorani SC-a, bio pravi pogodak priređivača. Dvorana je bila prepuna, sparna od reflektora snimatelja, ali nitko nije otišao prije svršetka, nešto preduga koncerta. Tridesetak izvedenih pjesama tolko se razlikuje od onog užasa kojim nas u folk suzvučju siluju s medija “dance” izvođači.

Pjesme iz Sjedinjenih Američkih država, Škotske, Engleske, Indonezije, Makedonije, Izraela i Rusije – uspješno izvedene na pripadajućim im jezicima, u raznolikim glazbeno-glasovnim inačicama (solo, duo, trio i kvartet), kao da su ostale u drugome planu. Naime, Dunja Knebl je dulje živjela i izvan Hrvatske – u Indoneziji, Americi i bivšem SSSR-u i dugo je bila profesionalni prevoditelj s više jezika. Ona je posebno obdarena da na najljepši način pjeva međimurske pjesme, zatim podravske, zagorske i svoje vlastite. Te pjesme iz sjeverne Hrvatske (posebno Međimurja) Dunja na neki način rekreira, jer su nemarom glazbenih urednika naših radijskih postaja bile sustavno potiskivane u zaborav. Tek zahvaljujući nekim važnim projektima (Boško Petrović, Ruža Pospiš-Baldani) u ne tako davnoj prošlosti, te sada njezinu zanosu i ljubavi one su sada pravi glazbeni biseri hrvatskoga folklora, kojima u zadnje dvije godine postiže uspjehe i priznanja.

Kad netko svoj interes ali i neprijeporan dar usmjeri na tako neunosan glazbeni kolosijek, onda je jasno da se to radi iz ljubavi prema pjesmi ili glazbi podneblja kojem pripada. Tako je to s Dunjom Knebl koja sve pjesme pjeva iskreno i prisno ritmički i melodijski sigurno, što slušatelji osjećaju i zato je Dunja Knebl toliko uspješna.

Neke od arhaičnih pjesama hrvatskoga podneblja vrlo su zanimljive jer su melodijski najčešće utemeljene na starocrkvenim ljestvicama, te na pentatonici, a ritam im je neuobičajen. Dunja Knebl to istražuje i interpretira pa osim te svestranosti nju treba prihvatiti i kao iznimnu pojavu u hrvatskoj etnoglazbi. Ona je vrlo dobar primjer intuitivne pjevačice koja izvedbenim nijansama tempima i melodičkim varijacijama obogaćuje svaku pjesmu bez obzira na njezino podrijetlo (Ž. Špoljar – D.Knebl “Konji”, B.Rožanković – D.Knebl “Življenje”, međimurska “Ja si jašem na konjaru”, kao i izvanredno duhovita vlastita joj “Samo konji”).

Na konertu “Pjesme za moje prijatelje” – lišenu svakoga kiča ili podilaženja publici – njezini su prijatelji i mnogobrojni slušatelji mogli uživati u izvedbama zanosno raspoložene pjevačice i njezinih gostiju, glazbenika s kojima surađuje, a članovi su poznatoga Folkchestra: kontrabasist iz Slovenije Žiga Golob, klavirist iz Dubrovnika Mateo Martinović i, posebno darovita mlada Irina Vitorović (glas i gitara), koja je zvonkim i izražajnim glasom pokazala velike mogućnosti (ruska pjesma “Patak”). S Dunjom Knebl, svojom majkom, u pjesmi iz Hrvatskoga zagorja “Janica se šeče”, bez glazbene pratnje – dvoglasno, ostvarila je najdojmljiviju točku bogatoga programa toga koncerta u Muzičkom salonu.

(Miro Križić, Hrvatsko Slovo, 05.07.1996.)                                       

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: