Tko se tome ne bi radovao? Dunja Knebl, uz instrumentalnu podršku Matea Martinovića, postala je konačno vlasnicom CD izdanja na kojemu je imala prigodu razlistati nam i raspjevati sve od neiscrpnoga svojega izvođačkog talenta i duha, još jednom i sada definitivno pokazujući svu ljepotu, odgovornost, domišljatost i konceptualnu, bisernu čistoću jednoga krajnje uposobljenoga pristupa riznici hrvatske etnoglazbe.
U vremenu kada je “povratak tradiciji” postao gotovo shizofrenom poetičkom “obvezom” i kada toliki netalentirani skribomani najrazličitijih “umjetničkih” pisama (vrsta) misle kako će se ponajbolje dodvoriti nekakvome hipotetičnome recentnome ukusu (počesto najniže razine) ako bez imalo mjere, morala i ukusa, na brzu ruku upropaste poneki biser iz naše nacionalne baštine (ili, nedajbože, sami skladaju ili učine bilo što ino u tradicionalnome štihu), čuti Dunju Knebl znači čuti glas autentične umjetnice koja nam vraća vjeru u hipertrofiranu komunikaciju s onim što jedino sigurno svi zajedno imamo – vlastitu prošlost. Sve ono, dakle, što je naslućeno u njenim izvedbama na raznim nosačima zvukovlja, primjerice antologijskom izdanju “Ethno Ambient Live” (s Lidijom Bajuk i grupom LEGEN), sada sja i čuje se u svoj svojoj ljepoti. Ta ljepota, ljepota glasa i zvuka akustične gitare, ovdje je oplemenjena izvanrednom i nadahnutom glazbenom podrškom (klavir, udaraljke) Matea Martinovića, koji nije nimalo akademizirao i tako sterilizirao zvučnu sliku Dunje Knebl na koju smo dosad navikli, nego potpuno slijedeći svoju također samouku osjećajnost (i Dunja i Mateo samouki su glazbenici) još više pridonio zvučnoj svježini i osjećajnoj raskoši ovoga izdanja.
Isto vrijedi i za Andriju Maronića (cimbale) i Irinu Vitorović (glas) koji su svojim nastupom i obolom, također besprijekorno i konceptualno bezbolno sudjelovali u svaranju CD-a “… jer bez tebe nema mene. Etno glazba iz Hrvatske I 1”.
Na njemu slušamo dvadeset pjesama iz Hrvatskoga zagorja (“Dobar večer, moja draga”, “Markec išel v taborec”, “Tica lastavica”, “Janica se šeće”, “Oj Marek, Marica”, “Naj me, golub, starati”, “Tri su tice”, “Čmelica letela”, “Komar lazi po lomaru”), Prigorja (“Karamfilje, cvijeće moje”, “Z one strane vode Save”), Međimurja (“Ružica rezvita”, “Klinčec moj žalosten”, “Saka kita vehne, ka korenca nema”, “Muršček, Muršček”, “Poveč golub”, “Pismo doletelo”, “Ogledam se iznenada”) i Podravine (“Erlička je lepa, mlada” “Tica moja”, “Jana, moja Jana”), a posebice raduje vijest otisnuta na ovitku, točnije napisano u ukusno opremljenom, malom “song booku”, pjesmarici priloženoj uz ovaj CD, koja kaže kako je ovo tek jedno od zamišljenih izdanja kojima će Dunja Knebl i suradnici glasom “pokriti” cijelu Hrvatsku glazbenu baštinu svih hrvatskih krajeva, a ne samo njenog Sjevera.
Ono što me je uvijek impresioniralo u glazbenom radu Dunje Knebl (pristupu, izvedbi) sposobnost je jedne krajnje odmjerenosti – i u isto vrijeme – nevjerojatnoga izvođačkog uživljavanja, a što sve skupa posljeduje samo sa sobom usporedivom ekspresivnošću njenoga autorskog izričaja. Dunja Knebl je pjevačica sigurna u svoje pjevanje i sigurna u autentičnost svoje inspiracije, dakle onoga što pjeva i ta sigurnost onda i posljeduje jednom ekspresivnom “igrom” gotovo mistične, magijske ljepote. Pod riječima “mistično” i “magijsko” ovdje ne podrazumijevam ništa tamno i zakriveno, nego nešto svijetlo i bijelo, nešto životno i razigrano, jer Dunja Knebl, suditi je prema ovome izboru, baš je stalo do životnosti, kako do tuge, ali tako i do vedrine, svega onoga čega život i je, u krajnjoj liniji, manje-više upravo ritmična izmjena. Mistika vedrine i magija vedrine bile bi, možda, sintagme koje bi odgonetnule bar dio poetičkoga svijeta i umjetničke namjere Dunje Knebl.
Zato je, vraćam se početku ovoga teksta, i više nego radovati se Dunji Knebl i ovome CD-u. Tim prije što ćemo uskoro biti u prigodi čuti i “Paunov let”, album privijenac LEGENA, a posve je sigurno kako će i Lidija Bajuk uskoro objelodaniti svoj CD s izvedbama etnmaterijala. Ne morate zato biti iz Hrvatskog zagorja, Prigorja, Međimurja ili Podravine kako bi zavoljeli ono što je snimljeno na “… jer bez tebe nema mene” i kako bi vam, možda, baš ovaj CD vratio vjeru u istinski umjetnički nadahnutu komunikaciju s prošlošću i njenim skrivenim ljepotama.
Jer, bez Dunje i Lidije, bilo bi svakako pustije i praznije, jer uz njihovo pjevanje puno smislenije, ljepše, asocijativnije, jednostavnom riječju istinski nadahnuto protiče vrijeme koje smo namijenili slušanju glazbe – vrijeme koje smo, dakle, namijenili sebi, uz njih nas doista vraća nama samima.
A do tamo je, baš iz prostora pukoga svakodnevlja, počesto, povelik i poduži put.
STARO U NOVOM RUHU – PRIJEDLOG ŠTO UČINITI DA NAROD NE UVENE
Saka kita vehne, ka korenca nema…, stih je međimurske narodne pjesme koja kao da je bila moto sakupljača narodne glazbe. Oni su htjeli pronaći korijene hrvatske glazbe i i sačuvati ih da mlađi naraštaji ne vehnu. Interes za izvođenje hrvatske narodne glzabe u proteklih je nekoliko godina naglo porastao i doveo do etno-booma (za glazbu s tradicijskim folklornim elementima uvriježio se naziv etno-glazba), koji je podsjetio na bogatstvo naše narodne baštine kojega mnogi nisu bili ni svjesni.. Kako je etno postajao sve popularniji, nad baštinom se iz modnih i komercijalnih razloga počelo činiti svakojako nasilje (primjerice na festivalu Cro-etno Neum ’96) i zato treba pozdraviti svaki novi nosač zvuka pionira etno-glazbe u nas, koji su počeli rabiti i obrađivati tradicijske glazbene elemente ponajprije zato da ukažu na ljepotu narodne baštine.
Jedna od prvih, Dunja Knebl pjevanjem se i sviranjem gitare bavi odavno, no to je sve donedavno bilo samo u krugu obitelji i prijatelja (suvremeni muzikoetnolozi i takvu izvedbu bilo koje vrste glazbe nazivaju folklornom). Narodna glazba već je dugo zanima: počela je izvodeći pjesme drugih podneblja, a za vrijeme rata u Hrvatskoj otkrila je zanimljive pjesme o ratu u pjesmarici međimurskog pjesnika i sakupljača narodnih pjesama Florijana Andrašeca. Pjesme iz njegove ostavštine obradila je za glas i gitaru i izdala na kaseti Čuješ, golob, čuješ, a njihova je posebnost potaknula na proučavanje drugih pjesmarica i zbirki, osobito onih melografa Vinka Žganeca, koji je sakupio popijevke iz Hrvatskogzagorja i Međimurja. Otkrivši da postoji nekoliko tisuća jedva poznatih hrvatskih narodnih pjesama, Dunja Knebl odlučila se posvetiti njihovu izvođenju, kako na samostalnim koncertima, tako i na Smotri folklora te surađujući s drugim tražiteljima korijena grupom Legen i Lidijom Bajuk, s kojima je 1995. godine održala koncert snimljen na CD-u pod naslovom Ethno Ambient Live. Ti su se izvođači skupili da probiju led nenznanja šire publike, a potom krenuli svatko svojim putem i izdali samostalne nosače zvuka. Za taj album čiji je urednik i izvšni producent Dario Bulić, Dunja Knebl izabrala je dvadeset pjesama iz Hrvatskoj zagorja, Podravine i Međimurja te ih harmonizirala. Ona ih pjeva i povremeno se prati na gitari, a Mateo Martinović za to vrijeme improvizira na klaviru i udaraljkama, bez prethodnih pokusa. Gosti na CD-u su pjevačica Irina Vitorović i cimbalist Andrija Maronić. Predstavljeni su glazbenici samouki: Dunja Knebl kaže da se odbijala glazbeno školovati jer bi je to nepotrebno opteretilo i jer joj se čini da je ovako “biže narodu”. Samoukost vjerojatno omogućuje spontanost i specifičnost izvedbe, ali ne treba mistificirati pozadinu izvođača – gospođa Knebl tek je nedavno prvi put kročila u Međimurje čije pjesme najčešće izvodi. Svoju interpretaciju zato naziva gradskom i smatra da narodne pjesme, zbog univerzalnosti tema i pristupa, gradskom čovjeku zamjenjuju prirodu. Svojim reskim, nazalnim glasom razbila je i ono malo predrasuda o pjesmama iz sjeverne Hrvatske: one često jesu sjetne i melankolične, govore o ljubavi, čežnji, ratu i rastancima, ali ne moraju biti otpjevane blagim glasom: ovaj se glas ne može zaobići, već nameće svoju poruku. Najveći dio narodne glazbene baštine sjeverne Hrvatske čine međimurske pjesme, koje su vjerojatno i najljepše: obično su solističke, širokoga opsega, arhaičnog prizvuka, jer se zasnivaju na starocrkvenim ljestvicama i pentatonici te danas neuobičajenim ritmovima, i često pripovjedne. Možda su, međutim, široj publici veće iznaneđenje pjesme iz Hrvatskog zagorja, slične, ali katkad i šaljivije, jer se smatralo da Zagorje ima uglavnom komponirane pjesme novijeg datuma. U svakom je selu, dakako, izgovor bio drukčiji, no Dunja Knebl smatra da nije potrebno previše opterećivatui problemom izgovora, već da je važnije prenijeti priču o Markecu koji je išel v taborec (u rat), pismima s lošim vijestima, pogledima roditelja na mlade parove, Jani koja je škude zapila, a cekine skrila i ljubavi “na daljinu”: daleko je med gorami / vene ljubav među nami /vene, vene, dok uvene / jer bez tebe nema mene.
Svi su glazbenici na … jer bez tebe … surađivali na izradi aranžmana za pjesme kao i producent albuma Petko Kantardđijev-Mlinac. Tri su pjesme izvedene a capella, od toga jedan duet, a na mnogima je glas pojačan ehom koji pjesmama daje misterioznost, ponekad čak i previše, pa može zasmetati pri preslušavanju cijelog albuma. Ostali su aranžmani jednostavni: prateći akordi na gitari, ritmička podloga na nenametljvim udaraljkama, klavirske improvizacije koje katkad odlutaju u jazz i suvremenu popularnu glazbu te mutni i topli zvukovi cimbala. Jednostavnost i skromnost produkcije nisu, međutim, rezultat neznanja, nego stajalište izvođača da je najvažniji element glas i da obrade ne treba prenatrpati. Možda će zato inozemno tržište – a sudeći po objašnjenjima u opsežnoj priloženoj knjižici, koja su na engleskome, i njemu je album i namijenjen, jer želja je izvođača da se konačno pokaže i hrvatsko bogatstvo – naviknuto na bogatiju produkciju, teže prihvatiti ovaj zvuk, ali upravo nas narodne pjesme uče da se ne treba prodati po svaku cijenu.
Zbirke koje su spasile popijevke od zaborava u isto su ih vrijeme i lišile konteksta u kojem su one nekoć izvođene, običaja koji brže ili polakše izumiru. Notacija zapadne glazbene tradicije također često nije dostatna za bilježenje svih specifičnosti izvedbe narodne glazbe. Ako pak pjesme ostanu u zbirkama, bit će svejedno zaboravljene: da bi živjele, potrebno je za njih stvoriti novi kontekst i način izvedbe, poštujući pritom specifičnosti narodnoga stvaralaštva. Interpretacija na izdanju … jer bez tebe nema mene samo je jedna od mogućnosti uspješna približavanja stare glazbe novoj publici, da bi narodna baština potpuno zaživjela, njezinih interpretacija treba biti što više.
(Dina Puhovski, Vijenac)
Pojavljivanje albuma prvijenca za Dunju Knebl bilo je jednako nezapaženo kao i izlazak “Paunovog plesa” grupe Legen. O razlozima takvog zapostavljanja jedinstvenih projekata od strane njihovih vlastitih izdavačkih kuća moglo bi se na dugačko, ali šteta papira i mog dragocjenog vremena. No, iskoristiti isto za približavanje albuma ”…jer bez tebe nema mene” mogućim konzumentima sasvim je druga priča…
Dunja Knebl, uz grupu Legen i Lidiju Bajuk, glavna je predstavnica mlade etno scene i njezin je glazbeni put, kao uostalom i glazba koju prezentira, specifičan, na koji god se način promatra. Samouka gitaristica i zaljubljenik u narodnu pjesmu cijeli je svoj život prikupljala stare zbirke pjesama, prvenstveno onih iz Međimuja i sama ih uglazbljivala, jer se većina tih pjesama više nigdje ne pjeva. Nagovor prijatelja bio je presudan i Dunja se konačno pojavljuje u javnosti, negdje ’93. godine. Njezin rad je trajno, potkraj prošle godine, zabilježen na albumu “… jer bez tebe nema mene”. Uz vrsna glazbena imena, kao što su Mateo Martinović (klavir), Irina Vitorović (vokal, gitara) i Andrija Maronić (cimbale), stvoreno je maestralno djelo domaće produkcije, ono što bi se u raznim državotvornim hvalospjevima nazvalo savršenom reklamom izvornog hrvatskog nacionalnog duha.
Dunja Knebl i njezino stvaralaštvo po mnogo čemu se izdvajaju od svega u hrvatskoj glazbi. Za razliku od “Paunovog plesa”, koji je prvenstveno konceptualna vizija grupe ljudi povezanih istim idejama, ono što Dunja radi i predstavlja ne može se obilježiti epitetom originalne ideje. Nijedna od pjesama na albumu ili nekom Dunjinom koncertu nije njezina, ali kao da je. Naime, sav taj materijal bio je isključivo zabilježen na papiru, a Dunja se prihvatila te čarobne, ali i odgovorne zadaće oživiti ga u izvornom obliku. Naravno, osobni dodir bio je neizbježan. Zbog svega toga “… jer bez tebe nema mene” istovremeno je autorsko djelo, ali i analitički izbor najljepših popijevki Međimuja, Podravine i Hrvatskog zagorja.
“… jer bez tebe nema mene” predstavlja onu škrinjicu zaboravljenih i nikad prežaljenih uspomena, koju ćete sa zadovoljstvom izvući iz prašine i nepotrebnih stvari i zatim ju nikad više ne izgubiti iz vida. Jednako tako, Dunja, niti njezini prijatelji nikada neće postati superslavna poslastica sladunjavih časopisa, jer, novac ili ambicija i nisu poanta ove priče. Važan je onaj trenutak približavanja sebi, prepoznavanja prave vrijednosti onog što oduvijek imamo, bez obzira na neke materijalne životne neophodnosti.
(Ana Dasović, Puls)
ETNO KIŠNE KAPI
Dunja Knebl na najnovijem nosaču zvuka koji je ovih dana izdala kuća “Orfej” otišla je korak dalje od prepoznatljivih interpretacija narodnih napjeva. Još uvijek vezana za kajkavski izričaj i kajkavsku pjesmu na kompaktnoj “…jer. jer bez tebe nema mene”, Dunja Knebl uglavnom pjeva uz klavirsku i udaraljkašku pratnju Matea Martinovića. Dva samouka ali vrsna glazbenika stvorili su tako duet kakvog u nas još nije bilo i glazbenoj baštini Međimurja, Hrvatskog zagorja, Prigorja i Podravine podarili muzikalne i suptilne aranžmane kojima nisu povrijedili stvaralačku dušu naroda. U tim aranžmanima napose osvaja suvereno, gotovo renesansno istraživanje ritma pjesme.
Već poznati ponirući glas Dunje Knebl uz intuitivnu pijanističku ruku Matea Martinovića dobio je novo, tankoćutnije ruho. Martinovićev klavir poput nježnih kišnih kapi umata kantilenske i arhaične narodne napjeve u glazbene tokove današnjice. Martinović je neosporno veliki dobitak za hrvatski etno pokret koji s nosačem zvuka “… jer bez tebe nema mene” može spokojno dočekivati 21. stoljeće.
Na “Orfejevu” nosaču zvuku koji je tek prvi u nizu od pet albuma nezamjenjivo je sudjelovanje Andrije Maronića, svirača na čarobnom instrumentu cimbalu. U pjesmi “Janica se šeće” Dunji Knebl pridružuje se i svježi glas Irine Vitorović.
Izbor pjesama, kada je Dunja Knebl posrijedi, uvijek je priča za sebe. Uočava to i Grozdana Marošević iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, autorica jasnog i stručnog teksta kojim je opremljen CD. Valja reći da kompaktna ploča donosi tekstove svih pjesama, skraćene prijevode na engleski te malu, ali važnu reklamu za ekološku udrugu “Stribor” iz Rijeke. I doista, u poplavi raznih nosača zvuka koji grčkim ili iglesiaskim melosom guše autohtonu baštinu, CD Dunje Knebl i Matea Martinovića ekološki je materijal prvog reda.
(Denis Derk, Večernji List)
DUNJA KNEBL I MATEO MARTINOVIĆ PREDSTAVILI CD “… JER BEZ TEBE NEMA MENE”
Vjerojatno se trijumfalno sinoć navečer u skučenoj dvorani Gradske knjižnice osjećala Dunja Knebl, profesorica ruskog i engleskog jezika i samouka glazbenica. Na predstavljanje njene prve samostalne kompaktne ploče “… jer bez tebe nema mene”, koju je još u listopadu snimila uz instrumentalnu pratnju Matea Martinovića, doslovno se nije moglo ući. Zanimanje publike bilo je golemo. Stajalo se u grozdovima i u dvorani i u hodniku knjižnice. Mahom mlađi posjetitelji posjedali su po podovima kao u nekom drugom, rockerskom filmu.
Ali, trijumf je Dunja Knebl zavrijedila i sinoćnjim koncertom. Izvrsno ozvučenje i muzikalni partner iz snova, Mateo Martinović, uz povremenu glasovnu asistenciju Irine Vitorović te posvemašnja Dunjina emisija osjećaja učinili su promociju koncertom za sebe.
Raspoložena publika, koja je u posebnom stanju posvećenosti odslušala koncert narodnih napjeva kajkavskoga kruga, izborila je i četiri bisa. Među njima i kultnu međimursku pjesmu “Mura, Mura” koja je posebno odzvučala u renesansnom duetu Dunjina glasa koji nema granica i Mateove mudre i suptilne šetnje tipkama glasovira.
(D.De., Večernji List)
CD – KAKVOG SMO ODAVNO OČEKIVALI
Koncertna promocija CD-a “Orfej Hrvatske televizije “… jer bez tebe nema mene”,, održana 28. travnja u Gradskoj knjižnici, posve je potvrdila neke postavke, odavno već razriješene na Zapadu. Riječ je o fenomenu kojeg pomalo otkrivaju i naši nakladnici nosača zvuka, a zove se etno-glazba. Prije 34 godine u Sjedinjenim Američkim Državama, točnije – na festivalu u Newportu, pokazalo se da noviji oblici “urbanog-folka” u interpetaciji Boba Dylana, Joan Baez, Seegera i drugih, izazivaju iskreno oduševljenje, posebno među mladima. Nešto takvo dogodilo se i kod nas, na spomenutoj koncertnoj promociji. Trebalo je mnogo vremena, da se pojavi taj reprezentativni “Orfejev” CD hrvatske etnoglazbe u inače većoj ponudi komercijalnih izdanja novokomponirane glazbe svakojakih utjecaja, a u posljednje vrijeme i sve više u “grčko-rimskom stilu”.
Sporo se prihvaća činjenica da imamo pravo bogatstvo, a tek dijelić toga predstavila nam je pjevačica i gitaristica Dunja Knebl uz pratnju dubrovačkog klavirista Matea Martinovića, te mlade vokalistice Irine Vitorović. Prepuna dvorana, te sve susjedne prostorije, kao i stubište uglavnom puno studenata i srednjoškolaca koji su i tako, sjedeći na podu, slušali što se zbiva u dvorani u koju se nije više moglo ući, valjda su pravi pokazatelj zanimanja i želja da čuju nešto svoje. Iskreno govoreći, oni znaju ili naslućuju da smo prebogati ljepotom melodija i tekstova narodnih pjesama Međimurja, Hrvatskoga Zagorja, Prigorja i Podravine, koje je Dunja Knebl predstavila. A to je dio, tek “kap u moru” našeg folklornog bogatstva koji i ovako fragmentalno, bez Slavonije, Istre, Dalmacije i ostalih dijelova lijepe naše, ostavlja više dojmova od bilo čijeg folklora u svijetu. Mlada publika, inače sigurno sklonija anglosaksonskom govornom području i kulturi, već danas odbacuje mentalitet i trend potrošačkog društva i poseže za svojim.
Na CD-u “… jer bez tebe nema mene” (izvršni producent je Dario Bulić) dvadeset je skladba. Uz Dunju Knebl, Matea Martinovića i Irinu Vitorović, prisutan je i vrlo dobar cimbalist iz Podravine – Andrija Maronić, čije sudjelovanje rezultira ne samo instrumentalnom nadgradnjom, nego i stilsko-izvedbenom vezom s dobom u kojem su te pjesme nastale (međimurske: “Klinčec moj žalosten”, “Poveč golub” i “Ogledam se iznenada”).
Klavirist Martinovć improvizira i dobro prati pjevačicu u 15-ak pjesama. Kao perkusionist, u pjesmama “Pismo doletelo” (Međimurje) i “Saka kita vehne, ka korenca nema”, dosta neočekivano i ritmički smjelo prati vokalnu solisticu. Tri su pjesme izvedene a capella, od kojih je jedna duet (Dunja&Irina) “Janica se šeče” (Hrv. zagorje). U izvedbama je korišten “eho” (odjek glasa). Taj “eho” kao glasovno ojačanje, te klavirske improvizacije i perkusionizam Martinovića, uz dobre, nenametljive aranžmane (radovi svih izvođača), dale su glazbenom materijalu drukčiji, ponešto “moderniji” prizvuk.
Dunja Knebl, donedavna profesionalni prevoditelj – profesor engleskog i ruskog jezika, dio života je provela u Indoneziji, Sjedinjenim Američkim Državama i Rusiji, danas otkriva zaboravljenu folklornu riznicu, koju pjeva reskim, izražajnim, a katkad i nazalnim glasom i ritmičkom točnošću. Povećava ili smanjuje jačinu glasa u skladu s melodijom pjesme i sadržajem teksta, čijim riječima postavlja vlastite varijacije na melodiju. Mlodički je sigurna, a u interpretacije unosi uzbudljivost i strast zrele žene, ali i nešto od djevojačkog čuđenja svijetom oko sebe. Proživljavajući sadržaje pjesama, postiže izražajnost, i te su kakvoće odgovor zbog čega je svijesno ušla u pustolovinu. Treba je podržati jer Dunja Knebl radi nešto vrlo značajno, pošteno i s mnogo ljubavi.
CD uz dvadeset pjesama ima i primjerenu opremu u opsežnoj knjižici profinjenog dizajna (Biljana Knebl i Nenad Martić), prigodan tekst je Grozdane Marošević, a tekstovi svih pjesama uz sadržaj istih prevedeni su i na engleski jezik. Takav nosač zvuka dugo smo čekali, a on, očito pripremljen i za vanjsko tržište, vrijedan je “Orfejev” doprinos predstavljanju hrvatske etno-glazbe.
(Miro Križić, Hrvatsko Slovo)