Intervju povodom izlaska albuma “Da sam barem guska” –

U zagrebačkoj će “Močvari” Dunja Knebl  uz pijanista Matea Martinovića i brojne goste u utorak predstaviti novu kompaktnu ploču intrigantna naslova “Da sam barem guska”, na kojoj je snimljeno petnaest domaćih  i stranih pjesama.

– Otkuda guska u nazivu Vaše nove ploče?

To je stih iz američke narodne pjesme “Over There” koju sam naučila još u djetinjstvu. Ta pjesma simbolizira ono što radim cijeli život. Volim obraditi staru nepoznatu narodnu pjesmu prema notnom obrazcu.

– Je li naziv CD-a provokacija?

Mi ljudi pridajemo pojmovima svoje značenje. Tako je guska danas često sinonim za glupost, a sirote guske vjerojatno to nisu zaslužile. U starom Egiptu guska je bila sveta životinja. Pjesma o guski je rugalica, jer govori o ljudima koji žive “tamo prijeko”. Ruga im se jer su siromašni i jedu pitu od raženog brašna. U pjesmi je stih “Da sam barem guska”, jer one žive i umiru u miru. Nakupe puno sala, jedući kukuruz”.

– Neki pjevači s prostora bivše Jugoslavije postigli su velik uspjeh na world music sceni, poput Esme Redžepove, Šabana Bajramovića, Gorana Bregovića. Je li koji hrvatski umjetnik uspio poput njih?

Mislim de je vrlo jasno da nije uspio, jer bismo inače čuli o tome. Tužna je činjenica da se ništa iz hrvatske etnoglazbe ne može naći na policama dućana gdje se prodaje world music. Nešto u onome što smo desetljećima radili nije privlačno strancima. Mi uvijek tražimo grešku izvana, od osobnog života nadalje. A moramo se zapitati što to pogrešno radimo. U nas se previše pazilo na artizam i na savršenstvo. Tako je ubijena iskrenost, izražajnost i prirodnost.

– Esma Redžepova je u Zagrebu pjevala uz sintesajzer?

Forma nije bitna. Bitan je sadržaj i ono što je univerzalno i razumljivo u cijelom svijetu, a to su emocije i energija. Ne možemo za nešto tvrditi da je fenomenalno ako to ne uspije shvatiti ni bliža okolina, a kamoli neka dalja. Nismo postigli svjetski uspjeh jer sve previše slažemo u pretince.

– Kada će netko od domaćih izvođača etna rasprodati “Lisinski”?

Možda bi bilo više slušatelja za ono što radimo Tamara Obrovac, Lidija Bajuk, Legen, ja i još neki ljudi kada bi se naše snimke mogle čuti i na radiju i televiziji. Još važnije je pronaći interpretatore. A za pun “Lisinski” trebao bi se naći materijal koji će pogoditi žicu ljudima, a koji, čini se, do sada nije snimljen. Tu bi trebali pomoći i mediji, ali oni stvaraju idealan obrazac neprimjeren siromašnoj zemlji i u raskoraku sa svjetskom praksom. Svijet spašava baštinu, čuva prirodu, njeguje prirodnu prehranu. U nas se forsira blještavilo kojeg nema. Ali da se vratim na gusku: danas je raženi kruh opet poželjan, jer se shvatilo da je sve ono što je previše rafinirano manje savršeno od onog što nam pruža priroda.

– Čude li se ljudi još što pjevate međimurske pjesme a niste iz Međimurja?

Još ima takvih pitanja. Nikome u nas nije neobično što imamo “Cubismo” koji izvodi kubansku glazbu tisućama kilometara daleko od Kube ili što naše grupe izvode meksičku glazbu. A neobično je da netko tko nije iz Međimurja pjeva međimurske pjesme premda mu je majka iz Svetog Ivana Zeline. Nije neobično ni kad džezisti interpretiraju međimursku glazbu instrumentima koji nisu tradicijski; pa zašto ne. I međimursku glazbu treba interpretirati na bezbroj načina, da bi preživjela.

– Kako etnolozi u nas gledaju na izvođače etna?

Od početka nalazim na podršku ljudi iz Instituta za etnologiju. No mislim da nam nedostaju pjevači i svirači pjesama koje se nalaze samo u knjigama. Valjda su ih Vinko Žganec i pomoćnici bilježili da bi se pjesme održale. A ne mogu se održati ako ih nitko ne izvodi.

– Jeste li “gusku” namjerno odlučili predstaviti u “Močvari”?

“Močvaru” sam izabrala jer može udomiti čitav niz događanja, od prikazivanja spota, modnog performancea, izložbe ilustracija Nade Žiljak, internetskog prijenosa, do WC zvučnih kutija. Poezija će se bukvalno slušati u toaletima. Na računalu će se predstaviti i multimedijalni dio kompaktne ploče, a posjetitelji će dobiti i etno gutljaj i etno zalogaj. Ne znam koji bi to drugi prostor u Zagrebu mogao pružiti.

Denis Derk