Premda pjevam otkad znam za sebe, sasvim svjesno nisam pjevanje učinila svojim profesionalnim poslom kad mi je bilo dvadesetak godina. Nisam željela pristati na sve ono što je dio tog posla. Ili se meni tada činilo. Željela sam da pjesma ostane – ljubav.
Kako i zašto sam postala pjevačica (tek) sa 47 godina priča je koju ponavljam. Cilj je ostao isti: izvoditi i snimiti što je moguće više pjesama iz knjiga (zbirki narodnih pjesama) koje smo zaboravili. Najčešći je razlog tomu što mnoge nikad nisu snimljene pa stoga one postoje samo u obliku malih crnih točkica – nota.

Prvi cjeloviti nastup s programom koji je imao svoju priču (ratnu), dogodio se 16.04.2013. u KIC-u, u Zagrebu. Nije to nikad bio prostor poznat po održavanju koncerata, no prijateljica Višnja je tamo radila i rekla da pjesme koje sam već neko vrijeme pjevala prijateljima treba čuti širi krug ljudi.

Bilo je to vrijeme rata, 1993. Posebno su za mene dojmljive bile stare narodne pjesme koje sam tada “slučajno” otkrila u knjizi nedovoljno poznatog međimurskog pjesnika Florijana Andrašeca, a koje su govorile o ljudima koji su patili zbog ratnih okolnosti. Stare međimurske pjesme u kojima se govorilo o nekim ranijim ratovima. No, kao da su se odnosile na najnoviji rat – stradanja i osjećaji ljudi pri tome su uvijek isti.

Možda je to bio razlog fenomenalnom posjetu; nisu mogli svi stati u dvoranu, pa je bilo i onih koji su slušali koncert iz hodnika. Na kraju koncerta bio je red ljudi koji su strpljivo čekali da mi čestitaju.

Nakon toga su se stvari odvijale same …

Ovo je početak svojevrsne rekapitulacije mojeg putovanja pjesmom.