Dunja Knebl napravila je više za očuvanje hrvatske folklorne baštine nego svi ministri kulture u zadnjih deset godina. Drevne narodne pjesme, dugo vremena prepuštene istraživanju etnomuzikologa i sjećanju živahnih starčića Dunja je najprije revitalizirala zajedno s Lidijom Bajuk i grupom Legen kroz zapaženi projekt “Ethno Ambient Live”, a potom i na dva samostalna albuma. Prvi je prošao gotovo nezapaženo, a kad se činilo da će se i “Iz globline srca” izgubiti između skučenih tamburaško-guslarskih predodžbi o folklornom naslijeđu, stiglo je prvo značajno priznanje za Dunjin rad, i to od autora knjige “World Music – The Rough Guide”, koji su za upoznavanje s autentičnom hrvatskom glazbom preporučili upravo njezin drugi album. Formula razrađena na “Iz globline srca” primijenjena je i na novom albumu ”Četiri frtalji” (Dancing Bear), a Dunja je uz pomoć producenta Tea Martinovića (ex Vještice) opet uspjela ponuditi vrlo zanimljivo tumačenje starih, uglavnom međimurskih pjesama i nezaboravnu završnicu s a capella izvedbom tradicionala “Ružica sam bila”.
(Ilko Čulić, Nacional)
***
Dunja je – zajedno s Legenom i Lidijom Bajuk – ponikla iz Gjurina “undergrounda” u kojemu je snimljen (pokazat će se povijesni!) projekt “Ethno-Ambient Live”: album kojim je (napokon) započela domaća etnomuzikološki “vudrena” neo-folk odnosno etno-scena. Premda su i Lidija i Legeni medijski i koncertno mnogo eksponiraniji od godpođe Knebl, upravo je njezin rad (album “Iz globline srca”) prepoznat kao referencijalni komad hrvatske nove etno zvukovnice. Ulazak u krug posvećenih autora “world musica” koje globalnoj publici preporučuje ekipa iz The Rough Guide vodiča-enciklopedije, Dunja Knebl je nedvojbeno potvrdila objavljivanjem novog albuma. Jer, “Četiri frtalji” bezgrešan je složenac od 16 etnomuzikoloških “bilježaka” kontinentalne provenijencije – mahom s područja Međimurja (koje se, kao i Istra, pokazuje iznimno zanimljivim područjem za glazbenike sklone čeprkanju po etno-korijenima). Primjerena produkcija, diskretna no veoma efektna glazbena pratnja (osim Dunje i njezine gitare tu su neizbježni Kruno Levačić te sveprisutni Mateo Martinović – producent, perkusionist, klavijaturist…) koje ni u jednom trenutku ne guše kristalno čist i izražajni vokal koji “eksplodira” u završnoj fascinantnoj a capella izvedbi “standarda” Ružica sam bila, prava su lekcija za sve koji drže da je hrvatska glazbena baština pluskvamperfekt ili – još gore – predložak za Thompsonove ili Huljićeve etno-poskočice.
(Zlatko Gall, Cantus)
ZA TIM ĆE SE PJESMAMA POMAMITI STRANA PUBLIKA
Postoje oni koji “vole” i oni koji vole tradicionalnu glazbenu zaostavštinu. I dok su je oni prvi oduvijek htjeli zaključati u zabite provincijske birtije, drugi joj uporno pokušavaju vratiti izgubljeni dignitet, osloboditi je kompleksa manje vrijednosti, a po mogućnosti i više od toga – priključiti je elitnom “world music” društvu. Dunja Knebl pripada ovoj potonjoj, malobrojnoj skupini stasaloj iz projekta “Ethno ambient live” i vremenom raspršenoj u raznim samostalnim pravcima. “Četiri frtalji” album je kojim je Dunja obuhvatila šesnaest “pučkih popijevki” iz Međimurja, Turopolja, Podravine, Gradišća i Velike Kaniže, a uz malu pomoć prijatelja (multiinstrumentalist Mateo Martinović i nezaobilazni udaraljkaš Kruno Levačić), ove su pjesme zaživjele u izvedbama nakon kojih će se nekome učiniti da su napisane prošli tjedan, a ne prije sto godina.
Aranžmani balansiraju između svoje akademski precizne “škrtosti” i akustičarskog, gotovo bajkovitog ugođaja provučenog kroz sva “četiri frtalja”, odnosno godišnja doba. Čak su i vokali manje usiljeni nego ranije, što povećava broj dobrih vijesti u slučaju interpretatorice koja njima i inače ne oskudijeva. Vrhunska ironija jedino glasi: za ovim bi se albumom prije mogla pomamiti strana nego domaća publika. Zato mu samo treba dati prilike.
(Denis Leskovar, Večernji List)
ČETVRTI FRTALJ JE KOZA
Ima li veselih međimurskih pjesama? Dunja Knebl pronašla je nekoliko ritmički prpošnijih i snimila bez puno filozofiranja u dubrovačkom studiju uz pomoć svestranog kolege Matea Martinovića za album “Četiri frtalji” na kojem tek nekolko pjesama nije iz Međimurja. Izdavač je Dancing Bear. U pomoć im je ovaj put pristigao legendarni bubnjar Kruno Levačić čije se bezgranično duhovito udaraljkanje rasprostrlo na četiri pjesme od ukupno šesnaest.
Po čemu je nova ploča Dunje Knebl drukčija od dosadašnjih. Nasreću – ni po čemu. Aranžmani su i dalje ciljano jednostavni, glas je već nekoliko godina prije nježan nego sonoran, a cilj je isti: pronaći nepoznate pjesme ili prepoznati – poznate. Osim, uvjetno rečeno, veselih međimurskih kao što su “Dok sam bila lepa mlada”, “Črne čižme” ili “Pod oblokom slivica”, novim albumom ipak dominira tuga, sjeta i nizinsko-riječna nostalgija. Pjevački je vrhunac albuma sasvim sigurno poznata međimurska pjesma “Ružica sam bila” ali i bez glazbene pratnje izvedena pjesma “Mega srca koren” iz Velike Kaniže. Ugođajno oduševljava gradišćanska “Dvi rožice” s maestralnim klavijaturama Matea Martnovića, ali je prvakinja u dubokoj tragici ipak prekrasna turopoljska “Majka čerku sprevajala”.
Veliko predstavljanje “Četiri frtalja” uz brojne goste najavljeno je za 28. studenoga u maloj dvorani “Lisinski” dok će u organizaciji GOKUL-a iz Zaboka sličan koncert biti ponovljen u napuštenom dvorcu Prpić u Oroslavlju 1. prosinca uz internetski prijenos. Novi album sadrži i bogati multimedijalni dodatak sa čak tri bonus pjesme. Ali, tko je u cijeloj toj priči oko albuma “Četiri frtalji” – četvrti frtalj? Dunja Knebl ima odgovor i na to. Njezin pas mješanac, divovska Koza koju je pronašla napuštenu u zagrebačkom parku Ribnjak.
(Denis Derk, Večernji list)
PO SREDINI SRCA
“Predivna glazba koju su naši stari stvarali stoljećima neće nestati poput izumrle vrste ako je nastavimo pjevati, svirati, ili, barem, slušati.” Dunja Knebl uspjela je na omotu svoga najnovijeg albuma u jednoj jednostavnoj rečenici sažeti cijeli smisao onog impulsa koji ju je prije sedam godina natjerao da posao profesorice engleskoga i ruskog nadopuni pjevačkom karijerom. Kada netko na pragu petog desetljeća života, nakon godina provedenih u Indoneziji, Rusiji i SAD-u, odluči svoju tajnu ljubav učiniti javnim dobrom, posve je jasno da to radi bez zadnjih namjera. Čak i u vrijeme kad je kod nas imala nešto bolji medijski status, prije nego što su je profanirali razni bastard-projekti poput Neumskog festivala, Dunja Knebl bila je na svojoj strani. Ulomak iz autobiografske monodrame “Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili strah od kloniranja” možda približi tajnu: “Ja sam, s ovih tisuću pjesama koje nosim u sebi, te još mnogo tisuća pjesama koje imamo u Hrvatskoj, a nitko ih ne pjeva, najbogatija “ovca” bez novca na svijetu. A imam i tisuće prijatelja koje ne poznam”. Upravo tako intiman doživljaj i predstavlja preslušavanje Dunjina četiri godišnja doba, sazdana od 11 međimurskih, dvije turopoljske i po jedne pučke popijevke iz Gradišća, Podravine i Velike Kaniže. Druga ključna osoba zaslušna za čistu ljepotu “Frtalja” je Mateo Martinović, snimatelj, producent, aranžer i klavijaturist koji je s puno ukusa i mjere zaokružio zvuk albuma oko kristalnoga glasa i jednostavne gitarske pratnje. Vesele “Janica” i “Črne čižme” naslanjaju se na udaraljke, “Četiri frtalji” i “Dvi rožice” lebde nad ambijetalnom podlogom, a “Mega srca koren” i već klasična “Ružica sam bila” ostavljene su u a capella izvedbama. Ako uz Dunju i Matea spomenemo još i gostovanje Krune Levačića na dijelu materijala, okončali smo nabrajanje svih aktera snimanja: tri čovjeka, četiri godišnja doba i ono najvažnije – pjesme koje treba sačuvati od zaborava. Amerikanci su od svoje folk-glazbe učinili svjetski fenomen i stvorili plodno tlo za nastajanje pop-glazbe, domaća bi praksa trebala barem nešto preuzeti iz tog primjera. Interpretacija Dunje Knebl jednako je fascinantna kao i na albumu oživljeno glazbeno naslijeđe. Glas koji osvaja lakoćom i dječjim zanosom, i svakim novim čitanjem sa starih standarda briše prašinu vremena, a opet je tako nenametljiv i lišen svake afektacije. Nakon premijernog ukazivanja domaćoj publici na albumu “Ethno Ambient Live” (1995. s Legenom i Lidijom Bajuk), odličnih samostalnih albuma “… jer bez tebe nema mene” i “Iz globline srca”, Dunja Knebl s “Četiri frtalji” dolazi vrlo blizu poziciji prve dame hrvatske etnoscene iako sumnjam da joj seo nalazi visoko na listi prioriteta. Što cijelu priču čini još vrjednijom.
(Ante Perković, Jutarnji List)
***
Predivna glazba koju su naši stari stvarali stoljećima neće nestati poput izumrle vrste ako je nastavimo pjevati, svirati, ili, barem slušati, pojašnjava motive svoje predanosti izvođenju i snimanju narodne glazbe Dunja Knebl u knjižici svog novog albuma “Četiri frtalji”. No, s obzirom da su sve pjesme, kao i popratni pisani sadržaj prevedeni na engleski jezik, očito je da postoji tendencija proboja izvan vlastitog skromnog tržišta što nikako ne treba čuditi. Sintagma “world music” nije više u svijetu nikakova marginalija, već relevantna činjenica, u stalnom procesu priznavanja još neotkrivenih glazbenih anakronizama od sve većeg broja ljudi. Nadalje, tu se ne radi o folkloru kakvog poznajemo preko ansambala koji nastoje vjerno preslikati plesove, pjesme i običaje svojih krajeva, prepoznaju se prvenstveno autori-aranžeri čiji je glazbeni habitus širi i urbaniji. Upravo je takav profil izvođača Dunja Knebl i zato (uz, naravno) uvjerljivost i unikatnost izvedbe) ovih šesnaest pjesama iz Međimurja, Turopolja, Podravine, Gradišća i Velike Kaniže imaju mogućnost proboja na tržište izvan područja na kojima se govori južnoslavenskim jezicima. Za razliku od prijašnjih diskografskih istupa Dunja Knebl je ovoga puta posegnula za, uvjetno rečeno, poznatijim narodnim pjesmama od kojih je svakako najrazvikanija “Ružica sam bila” koju je primjerice Goran Bregović prvo unakazio zajedno sa svojim tadašnjim pjevačem u Bijelom dugmetu Alenom Islamovićem da bi je u svojoj drugoj karijeri priznatog autora glazbe za film uspio, modificiranu i blago balkaniziranu “podvaliti” čak i u jedan od najvećih francuskih filmskih epova – “Kraljicu Margot”.
Dunja Knebl ne odstupa mnogo od originala, stihovi su ostavljeni u dijalektu, a pjesme, otpjevane ekspresivno i na rubu potresnosti gdje je to potrebno, podržane su s minimalnom orkestracijom. Uglavnom akustična gitara, i tek ponegdje klavijature Matea Martinovića i udaraljke poznatog jazz perkusionista Krune Levačića s jedne strane odaju dojam da je namjera bila gurnuti golu melodiju u prvi lan. Treba napomenuti da je na taj način zvuk od svoje izvornosti pomaknut ka onom što volimo nazvati keltski korijeni. Imajući pak na umu mogućnost da ovaj materijal zainteresira europsku publiku pa i s mislima na Bregovića kao kakvu-takvu referencu i putokaz u proboju izvan granica, čini se da ovaj lo-fi pristup ima i svojih mana. Jer, naslovna “Četiri frtalji” obogaćena klavijaturama koje zasigurno nisu postojale u vrijeme kad je ta izvorna narodna pjesma nastala, dobija na dinamici i u krajnjoj liniji – atraktivnosti. Čak i kad se, kao u divnoj “Dej mi, bože, joči sokolove”, uz akustičnu gitaru koristi samo dvoglasje (to jest Dunjin glas nasnimljen na dva načina), dolazimo do punije dimenzije melodije. I uz te zamjerke “Četiri frtalji” su snažan dokument i argument da se na našim prostorima po pitanju “world musica” može naći itekako zanimljivog materijala. Samo ga treba znati “upakirati”. Dunja Knebl je ovoga puta u tome gotovo u potpunosti uspjela, kako glazbeno, tako i vizualno. U tom pogledu, zanimljivo je napomenuti da je tople ilustracije četiri godišnja doba na međimurskim bregima, te fortografije smisleno ukomponirao dizajner Ivica Baričević i inače poznat po tom poslu ali za – bandove noise i post-rock provenijencije.
(Tihomir Ivka, HI-FI)
***
Naravno da se ne mora svima svidjeti to što i kako pjeva i svira Dunja Knebl, no činjenica je da su njezin trud i energija vrijedni suhoga zlata. Kako i piše na unutarnjoj strani omota, riječje o predivnoj glazbi koju su naši stari stvarali stoljećima, a koja neće nestati poput izumrle vrste jedino ako je nastavimo pjevati, svirati ili bar slušati. Riječ je o zbiru pjesama s područja Međimurja, Turopolja, Velike Kaniže i Gradišća u Dunjinoj izvedbi, uz sviračku podršku Krune Levačića i Matea Martinovića. Sirovo, izvorno, dobro producirano, prekrasno otpjevano i nadasve zanimljivo glazbeno iskustvo. Za razliku od prethodnog albuma, ponešto komornije, ali još uvijek vrlo intrigantno i vrlo ugodno za slušanje. Trud Dunje Knebl vrijedan je svačije pažnje jer zaista, u najmanju ruku, možemo bar slušati ove pjesme da ne padnu u zaborav jer ipak je od tih prastarih autohtonih pjesama sve i krenulo. Album iznad prosjeka.
(Dubravko Jagatić, Slobodna Dalmacija)
***
Već četvrti samostalni album obrada hrvatskih tradicionalnih pjesama Dunje Knebl (uz sudjelovanje na kamenu temeljcu “Ethno Ambient Live) svjedoči o tome da određeni interes za takvom glazbom postoji, koliko god to izgledalo nemoguće. Je li uzrok tomu svijest o važnosti čuvanja tradicije, Hrvatima kao genetski usađen, Dunjina stvarno odlična izvedba ili nešto treće uopće nije bitno dok se god u ovim pjesmama može uživati. A može se. I to jako. Pa ako je jedini ispravan način recenziranja ovakvog djela procjena o tome koliko se isti može svidjeti modernom glazbom zaluđenoj mladeži, pitanje o njegovoj kvaliteti onda dobiva jako čvrst odgovor. Prvak se zove “Dej mi, bože, joči sokolove”.
(Goran Pavlov, Nomad)
BESKOMPROMISNO DOSLJEDNA SEBI
Prošlo je približno pet godina od izlaska danas zasigurno kultnoga albuma “Ethno Ambient Live” koji su uz Dunju Knebl, potpisali skupina Legen i Lidija Bajuk. Album koji i danas zvuči ništa manje intrigantno i nadahnuto bio je, zacijelo, začetak šire afirmacije artificijelne hrvatske glazbeno etno scene. Ta se afirmacija zbivala u okvirima kulturološke scene koja je nerijetko, u skladu s estetskim nagnućima tada vladajuće politike, kao autentičnu “tradiciju” počesto prodavala potpuni, kičasti redizajn svega što ima ikakve sveze s pleterom i Hrvatima, a što je dovodilo do opasnosti da se i ono što rade gorespomenuti umjetnici čita i sluša u istome ključu. No, za razliku od tolikoga “etno” kiča i primitvnih imitatora koji nikada nisu uspjeli shvatiti zašto su to Kneblova, Bajukova i Legeni tako posebni umjetnici, inicijalni je trio istinske hrvatske art-etnoscene, na našu veliku radost, tek u svojim samostalnim projektima dokazao o kakvim se talentima radi! To što nisu naišli na, prema mome skromnome sudu, odgovarajući odziv domaće glazbene kritike koja je dobar dio svoje kritičke odgovornosti prodala senzacionalističkome Molohu domaćega novinarstva kojega ponajmanje zanimaju samozatajni umjetnici poput njih, ne govori, naravno, ništa o njihovoj glazbi.
A ona je i na ovome, trećem autorskom projektu Dunje Knebl doista sjajna i što je ponajbitnije, beskompromisna u svojoj poetičkoj odlučnosti da se ni za milimetar ne ulaguje primitivizmu vlastitoga, opustošenoga, rigidno konzumentskoga vremena. Dunja Knebl i nadalje spaja u alkemisjko jedno ljepotu svoje doista fascinantne vokalne umješnosti s krajnje začudnom, minimalističkom glazbenom pratnjom – aranžmanima koje podjednako možemo nazvati ludističkima koliko i mističnima, a što sve skupa čini da i ovaj CD slušamo istim zanosom kao i njezine ranije uratke. Svaki od njih (“… jer bez tebe nema mene i “Iz globline srca”) tematizira određeno tradicijsko konotativno polje – ovoga puta to su godišnja doba na način reinterpretacije hrvatskih pučkih pjesama iz Međimurja, Turopolja, Podravine, Gradišća i Velike Kaniže. Zaključimo na kraju – ovaj će se CD, osobi do čijega ukusa i pameti doista držite, biti odličan poklon i kada vrijeme darivanja bude daleko iza nas!
(Delimir Rešicki, Glas Slavonije)