TISUĆE PJESAMA KOJE NITKO NE PJEVA!
DUNJA KNEBL, prevoditeljica i samozatajna osoba pjeva od malena, ali je svoje glasovne mogućnosti širem publikumu počela prikazivati tek pred koje tri godine. S grupom Legen i Lidijom Bajuk tvori hrvatsku etno scenu. Cijelog je života namjerno odbijala školovati glas, kako se ne bi opterećivala nepotrebnim pravilima. Njezini poklonici nisu određeni godinama niti statusom, već – kako sama kaže – ljubavlju spram pučkih popijevki.
Odakle kod Vas potječe sklonost pjevanju?
Počela sam pjevati još kao djevojčica, iz potrebe da izrazim emocije. Najljepši trenuci u životu su mi bili kada bi se okupila cijela obitelj koja bi pjevala cijele noći, a da se ne ponovi niti jedna pjesma. Kroz pjevanje se vraćam u djetinjstvo, a i pomaže mi da u ovom svijetu preživim, dajući mi ljepšu stranu života. U jednom sam se trenutku ipak morala zapitati: što dalje? Pjevanje je bila jedna od mogućnosti, ali sam kroz lastiti rad u studentskom kazalištu shvatila koliko u glumi i pjevanju ovisiš o drugima i plasiranju svojeg djela na tržište. To nisam htjela, pa sam odabrala biti obična žena koja će se brinuti za muža i djecu, dok će mi pjevanje ostati hobi.
Možda nije poznato da osim međimurskih skupljate i druge svjetske pjesme, neko ste vrijeme čak živjeli u Rusiji.
Zapravo, pjesme su me na neki način i odvele u Rusiju. U to doba sam najviše voljela pjevati narodne pjesme jer se najjednostavnijom melodijom, kao i riječima ponekad može izraziti više nego simfonijom. U Rusiji sam pronašla pregršt starih i iskonskih pjesama koje su me zainteresirale. Tko zna što bi se dogodilo da sam onda znala kolikim zakopanim blagom narodnih pjesama raspolažemo mi u Hrvatskoj. Na tisuće i tisuće pjesama nitko ne pjeva! Pjevala sam prijateljima, najčešće pjesme za koje malo ljudi zna. U svojem sam se neobičnom životu imala prilike upoznati i s američkim, indonezijskim, kao i engleskim pjesmama, a gdje god da sam svirala svi bi se čudili ljepoti naših međimuskih pjesama. Ono što danas izražavam pjevajući nije puka melodija, nego sam to ja i sve što sam tijekom svojeg života proživjela.
Kako to da ste nakon toliko godina samozatajnosti napokon odlučili nastupiti javno?
Prije četiri sam godine, tijekom rata u Hrvatskoj počela čitati jednu zbirku pjesama u kojoj su me impresionirale pjesme o ratu, pogotovo univerzalnošću teme. Odmah sam potom posegla za pjesmaricom Florijana Andrašeca, nedovoljno poznatog međimurskog pjesnika. Od jedne sam zbirke došla do druge i tako u nedogled. Nakon toga, pjesme su me uzele pod svoje i počele su me voditi. Pjesme sam počela izvoditi prijateljima, koji su me nagovorili da počnem nastupati javno. Sada je otprilike trogodišnja obljetnica mojeg prvog nastupa u KIC-u, nakn čega sam počela dobijati pozive sa svih strana, čak i iz inozemstva.
Vrlo rijetko nastupate izdvojeno, uvijek ste ukomponirani u nekakav događaj.
Nastupi su mi specifični: prvo sam bila gošća na Kongresu PEN-a, nda sam nastupila u atriju Teatra &TD. Najradije nastupam na promocijama knjiga i izložbama jer smatram da je to pravi ambijent za moje pjesme. Potom su me počeli pozivati na raio i televiziju, a moje su pjesme uvrštene i u dvije kazališne hrvatsko-francuske koprodukcije. Kasnije su Lidiju Bajuk i mene povezali s ekologijom pa smo astupile u Rijeci, u organizaciji ekološke udruge Stribor. Onda smo se povazale s grupom Legen i snimili “Ethno ambien live” u Gjuri.
Može li se za Vas reći da ste ekolog?
U smislu onog što ekologija znači danas u svijetu, a to je samo dio stremljenja u očuvanju baštine, kao i želja da se ljudi vrate vrijednostima koje su izgubljene u trci za tehnološkim napretkom, da. Za mene ekologija kao želja za očuvanjem ljudske baštine znači i potrebu za pjevanjem, i to zajedno – jer pjevanje zbližava. Kad bi se više pjevalo, bilo bi manje sukoba, a možda ne bi bilo ni rata.
Proslavili ste se repertoarom međimurskih pjesama, ali ne potječete iz tih krajeva.
Ne, ja sam u Međimurju pri put bila prije dvije i pol godine kad sam izvela program međimurskih pjesama. Najdraži mi je nastup zasigurno bio onaj na smotri izvođača izvornih međimurskih popjevki u Nedelišću, gdje jedino ja nisam bila iz tog kraja. Ipak, osjećam nekakvu “genetsku”, duboku povezanost s Međimurjem.
Može se reći da ste s Lidijom Bajuk i grupom Legen začetnica eno scene u nas. Kako stvari izgledaju danas, tri godine poslije?
Okupili smo se na projektu “Ethno ambient live”, maksimalno se približivši jedni drugima kako bismo činili pravu, zaokruženu cjelinu. Činjenica jest da se razlikujemo po ideologiji, osjećajima, onom što želimo izraziti i, dakako godinama. Zajedničkim smo snagama snimili materijal kojim smo uspjeli pobuditi zanimanje, što možda ne bismo uspjeli pojedinačno. Zajedničko nam je da svi imamo neku viziju korištenja materijala naše glazbene baštine, ali mislim da ćemo se na idućim projektima razići. Ono što mene drži je ljubav prema pjesmama koje su nevjerojatno lijepe. Mislim da te pjesme nisu samo stari i zaboravljeni materijali, nego i nešto u mojim genima, povratak zaboravljenim osjećajima, prirodi – sveopći povratak u vremenu. Jer, čini mi se da smo baš zbog našeg udaljavanja od prirode tako depresivni i apatični.
Dakle, etno će zavladati hrvatskom scenom i potisnuti dance glazbu?!
Ne, to nije bitno. Jako me veseli što se etno scena proširila jer čim se nešto širi spontano, znači da je ljudima potrebno. Stekla sam dojam da ljudi žude za drugačijom vrstom glazbe od one koju čuju na radiju.
Pa i Vas su sad počeli puštati na Radiju 101.
Da, to je točno. I zato mi se čini da etno glazba pronalazi svoj put do, možda ne svih ljudi, ali barem do svih uzrasta.
Rekli ste da za Vas pjevanje proistječe iz emocije. Ne troši li Vas to previše?
Naprotiv, daje mi energiju jer nije rezultat učenja, kao ni želje da se proslavim ili dođem do novca. Pjevanje je za mene prirodna potreba, a svaku pjesmu i melodiju odabirem pažljivo. Poštujem ih kao živa bića i kako me onda mogu izmoriti?
Aleksandra Žarak (1996.)