Biografija

 

Biografija – riječima drugihperičnik-i-tirkizno-264.jpg

Dunja Knebl počela je javno nastupati 1993. s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama. Pjesme obrađuje na temelju notnih i tekstualnih zapisa koje pronalazi u knjigama – zbirkama. Dosad je snimila 14 albuma koji su objavljeni u obliku kompaktnih ploča, a sudjelovala je i na brojnim kompilacijama (vidi : Diskografija). Također je objavila više albuma u vlastitom izdanju na adresi:  https://dunjaknebl.bandcamp.com/

Rođena je u Zagrebu gdje je završila gimnaziju i diplomirala 1969. na Filozofskom fakultetu (engleski i ruski jezik) a radila je veći dio života, do svoje 47. godine, kao prevoditeljica i profesorica jezika. Živjela je više godina u SAD-u, Rusiji i Indoneziji, pa se na njenom repertoaru mogu naći pjesme i iz tih zemalja.

Za vrijeme studija (1968.) sudjelovala je u predstavi “Viet-Rock” zagrebačkog SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta) u kojoj je imala jednu od glavnih uloga (pjevala je songove uz vlastitu pratnju na gitari). S tom predstavom obišla je nekoliko europskih kazališnih festivala.Tada je (u svojim dvadesetima) odlučila je da se neće profesionalno baviti glazbom.

Trebalo je proći dvadesetak godina da ponovo zapjeva pred većim auditorijem. To je bilo 16. travnja 1993. u zagrebačkoj dvorani KIC-a kada je predstavila program uglavnom nepoznatih međimurskih pjesama koje je obradila na temelju notnih zapisa iz knjige Florijana Andrašeca : “Pučke popijevke iz Međimurja”.

Nakon toga ima brojne nastupe najrazličitijeg tipa: od samostalnih koncerata, svojih večeri u klubovima, na festivalima, pa do nastupa kod predstavljanja knjiga, otvaranja izložbi, itd. Nastupila je u brojnim televizijskim i radijskim emisijama, uživo ili putem snimljenih spotova, uvijek promovirajući slabo poznatu ili zaboravljenu hrvatsku glazbenu baštinu.

Više puta je nastupila u okviru Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, te na smotri tradicionalnih medjimurskih pjesama u Nedelišću – Medjimurske popevke, na festivalu KAŠTELA 2002, te na međunarodnom festivalu etno-glazbe ETHNOAMBIENT u Solinu 2005., 2007. I 2013. Osim u Hrvatskoj imala je nastupe u Irskoj, Nizozemskoj, SAD-u, Slovačkoj, Švedskoj, Mađarskoj (na festivalu PEPSI SZIGET), u Sloveniji (festival TRNFEST), Italiji (festival CIRCOM), Makedoniji, Švicarskoj, Njemačkoj, Južnoafričkoj Republici.

Pjesme koje je obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a ima i dvije vlastite predstave/monodrame s pjevanjem: “Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja/ autobiografska humorna monodrama s pjevanjem na hrvatskom, engleskom, ruskom i indonezijskom jeziku” i “Priča o zaboravljenim pjesmama”. Plesna predstava “Ogledam se”(na pretežitoDunjinu glazbu) izvedena je na dječjem festivalu u Šibeniku 1997. Radila je također glazbu za predstavu “Regoč i Kosjenka” prema priči Ivane Brlić Mažuranić u režiji Marija Kovača a u izvedbi Dječjeg kazališta Dubrava u Zagrebu, u kojoj je također za osnovu uzela hrvatske tradicijske pjesme. S Tomom Sombolcem radila je glazbu za “Tri narodne priče” snimljenu za organizaciju “Naša djeca”. Nakon toga slijedi multimedijalna glazbeno-scenska predstava temeljena isključivo na hrvatskim pučkim baladama “Oj ti tožni človek” (vidi : PREDSTAVE).

Organizira radionice gdje uči (mlade) ljude pjevati hrvatske i druge narodne pjesme. Tri godine vodila je etno-radionicu u sklopu OTOKULTIVATOR-a na otoku Visu, a nakon toga već niz godina etno-radionicu u trajanju od 4 mjeseca u sklopu Udruženja za razvoj kulture (klub Močvara). Održava višednevne etno-radionice za djecu na poziv Gradske knjižnice u Vukovaru, Karlovcu, a također jednokratne radionice u okviru Marčanskog etno-festa (Stara Marča kraj Ivanić Grada) i FRK-a (Festivala ruralne kulture pokraj Knina). S jednokratnim etno-radionicama za djecu iseljenika bila je u Nizozemskoj, Belgiji, SAD-u, Južnoafričkoj Republici.

Godine 1997. nominirana je za hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji za najbolji ženski vokal.Osim te nominacije slijedi niz drugih nominacija, a Porin je osvojila 2008. za album “Kite i kitice”. Te godine osvojila je za isti album i nagradu “Indexi”.

Londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. preporučuje upravo Dunjin album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske

Dosad je snimila 14 samostalnih albuma i sudjelovala na brojnim kompilacijama.

DISKOGRAFIJA

Kompilacija (6 pjesama):
* ETHNO-AMBIENT LIVE – Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Legen, MC,CD, 1995., CBS
Kompilacija (2 pjesme):
* ETHNO AMBIENT CROATIA, CD, 2007., KOPITO records

Samostalni albumi:

* Čuješ, golub, čuješ, MC, 1994., Morje kak Međimorje
* …jer bez tebe nema mene, MC,CD, 1996. ORFEJ
https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/jer-bez-tebe-nema-mene
* Croatian Folk Songs from Međimurje, MC, 1998., Trottel Records, Budimpešta
* Iz globline srca, MC,CD, 1998., Dancing Bear
* Četiri frtalji, MC,CD, 2000., Dancing Bear
* Da sam barem guska, MC,CD, 2002., Dancing Bear
* Polje široko, nebo visoko, CD., 2005., Dancing Bear
* Kite i kitice, CD., 2007., Dancing Bear
* Dođe Božić, oj koledo, CD, 2008. Dancing Bear
(suradnici: Nina Romić, Tomo Sombolac, Damjan Čakmak)
* Spevala mi papiga, CD, 2009., Dancing Bear
* Jelen pase, CD, 2010. Dancing Bear (suradnik: Tomo Sombolac)

* Tamo doli, CD, 2013; Dancing Bear (s grupom Kololira)

* I Mara i cvetje, CD, 2015; Kopito Records (s grupom Kololira)
>https://dunjaknebl.bandcamp.com/album/i-mara-i-cvetje
* 33 balade, CD, 2017; Geenger Records & Zvuk Močvare

+ na raznim kompilacijama


DUNJA KNEBL: STRAH OD KLONIRANJA (napisao Denis Derk za Zaprešićki godišnjak 1997.)

U svibnju 1997. godine Dunja Knebl izvela je u klubu “Rupa” Filozofskog fakulteta u Zagrebu autobiografsku monodramu “Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja”. Nakon Zagreba ista je monodrama izvedena u Svetom Ivanu Zelini, Čakovcu…

I doista, zašto je Dunja Knebl, profesorica engleskog i ruskog postala javna pjevačica sa 47 godina? Odgovor je, pogađate, složen.

Dunja Knebl od malena je plivala protiv struje. Kao dijete jugoslavenskog diplomata upoznala je američki i azijski način života. Kako sama tvrdi, roditelji su bili jako zaposleni, zauzeti, nisu imali vremena i Dunja je bježala u bajke, pa u pjesme, tražeći nešto lijepo.

Jedno od prvih lijepih otkrića bio je Burl veas, američki folk pjevač i glumac od kojeg je naučila da “jednostavno ne znači i obično ili nedostojno…”. U Indonezili je naučila da je sve u životu relativno. I ta spoznaja o životnoj relativnosti nije je napustila do današnjih dana kada Dunja Knebl, jedna od prvih dama hvatske etno scene vlastitim snagama pliva protiv vidljivih i nevidljivih struja hrvatskog glazbenog života.

U međuvremenu je živjela u Rusiji, tj. u Sovjetskom savezu i vlastitim očima gledala agoniju jednog autoritativnog državnog sistema u kojem su umjetnici poput Visockog širili prostor umjetničke slobode kakova nije postojala niti na slobodarskom Zapadu. Živjela je intenzivno i svoj privatni život, da bi se nošena sudbinom vratila u Zagreb koji je postao baza njene zanimljve pjevačke i kantautorske karijere.

Dunja Knebl nije zavšila Muzičku akademiju. Nije se školovala za glazbenicu. Pjevanje za prijatelje i poznanike u jednom je trenutku zamijenila pjevanjem za nepoznate ljude. Za ljubopitljivu publku koja je u nas prepuštena sama sebi i sama mora pronaći subjekte vrijedne pažnje.

Medijski iskorak Dunja Knebl je učinila kada se prihvatila međimurskih narodnih popijevaka, napose onih koje možemo slobodno ubrojiti u baštinu međimurskog pjesnika i orguljaša Florijana Andrašeca. Bez Dunje Knebl za mnoge se pjesme iz Florijanove radionice ne bi znalo jer su predugo čamile zapisane u pjesmaricama koje je listalo premalo ruku. I sama je Andrašecova ostavština doživjela tužnu sudbinu. Nikada se neće saznati koliko je pjesama završilo na smetlištu, ali jedan dio ipak je na sreću sačuvan, zaslugom između ostalih i Franje Božića. Stoga ne čudi da je Dunja Knebl baš u suradnji s Božićem snimila svoju prvu kazetu u kojoj se odaje dužna počast Florijanu Andrašecu i njegovim prepoznatljivo tragičnim zapisima iz tvrdog Međimurja.

Kada Dunja Knebl pjeva međimurske pjesme neke slušače zasmeta specifična i povremena tvrdoća Dunjina zapjeva. Mnoge pri tome Dunjin pjev podsjeća na ruske romanse. Ali srčika Dunjine interpretacije međimurskih pjesama je baš u otkrivanju te tvrdoće pjesama iz Međimurja. Ima naravno prenježnih međimurskihpjesama u kojima vrvi umanjenicama. Ali, ima u njima i toliko neutaženih ljubavnih gladi i ljubavne melanholije, čitav jedan ocean ljubavnih gubitaka koji intuitivna pjevačica poput Dunje Knebl nepogrešivo prepoznaje kao razni umjetnički zalogaj.

Premda je čitav jedan period svog pjevanja Dunja Knebl posvetila međimurskim pjesmama i uspjela na tom polju, nije stala već i dalje istražuje pjesme drugih hrvatskih podneblja. Posebno se to odnosi na pjesme Hrvatskog zagorja koje su nepravedno zapostavljene i danas su svedene u granice koje određuje Krapinski festial premda zaslužuju mnogo veći kišobran od krapinskog.

Posebno poglavlje čine pjesme koje Dunja Knebl sama uglazbljuje na stihove drugih pjesnika, ali i na svoje vlastite. Tu se otkriva kao kantautorica koja bi sasvim sigurno imala što reći u danas gotovo potpuno kloniranoj hrvatskoj glazbenoj zbilji u kojoj vladaju neki drugi ljudi i neka druga pravila.

Jer, premda je prvu Dunjinu kompaktnu ploču “… jer bez tebe nema mene” tiskao zagrebački Orfej, ta ploča na žalost nije imala reklamu kakovu imaju druga Orfejeva izdanja. Nije bilo čak niti uobičajene promocije s nezaobilaznim medijskim koktelom. Tome nasuprot, na promotivni koncert održan u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici nije se doslovno moglo ući zbog brojne publike.

Ne može se nikako reći da Dunju Knebl mediji ne primjećuju. U svakom slučaju je jedna samostalna kazeta i jedan samostalni CD, te nekoliko tonskih zapisa s Lidijom Bajuk i Legenovcima hvalevrijedni opus profesorice engleskog i ruskog koja je postala javna pjevačica sa 47 godina. Bilo je tu i nekoliko (ne)sretnih nastupa na (ne)uspjelim hrvatskim etno festivalma koji su redom propadali zbog potpune razbarušenosti koncepcija i apetita.

I u čemu je Dunjino plivanje protiv struje. Upravo u njenom strahu od kloniranja. Taj strah Dunja javno priznaje i u već spomenutoj monodrami. Povod za to autobiografsko putovanje jest Dunjino pjevanje na playback na prošlogodišnjem Porinu.

Je, gospođo Knebl, ak’ se ne bute navčili pjevati na playback, ne bu vas na televiziji – rečeno je tada u Opatiji Dunji Knebl. I doista, koga nema na televiziji, danas ne postoji. Taj je osuđen na nastupe u “Rupi”, po tzv. provinciji, po knjižnicama, u malim tamnim zagrebačkim dvoranama, u kojima uvijek bude više glazbe nego na najsjajnijim TV pozornicama.

Što smo svi mi kad nas snime u studiju pa onda puštaju u obliku slike? – pita se Dunja Knebl. I sama sebi odgovara: – Pa mi smo samo klonovi.

A čitavo njeno bavljenje glazbom, još od vremena kada kloniranje nije bilo javna tema, zapravo je borba protiv kloniranja i klonova u nama samima. A ta borba sigurno neće stati.

(Denis Derk, Matica Hrvatska Zaprešić; Zaprešićki godišnjak za 1997. godinu)

 

MOJA GLAZBENA PRIČA

Pjevam oduvijek. Voljela sam pjevati kao dijete. Prvi veliki nastup u mojem životu bio je kad sam imala devet godina, u Americi. Pjevala sam na velikoj proslavi obljetnice Ujedinjenih naroda u New Yorku pjesmu “Djevojčica ruže brala” i time zastupala svoju zemlju.

U glazbenu školu sam u Karlovcu. Svirala sam glasovir i violinu. Nakon godinu dana smo se preselili u Zagreb. Imala sam previše godina (11), pa nisam uspjela upisati dalje glasovir (radi prevelike konkurencije) već samo violinu koju sam “pilila” ukupno pet godina. Gitaru sam istovremeno počela sama učiti kod kuće pomoću nekih jednostavnih udžbenika. Naime, šezdesetih godina gitara se nije mogla učiti niti u glazbenoj školi a još manje na akademiji. Naravno, pjevala sam i dalje, uz pratnju gitare. Pjevanje nisam nikad poželjela učiti jer mi se uvijek činilo da ću tada previše razmišljati o tome kako pjevati umjesto da jednostavno pjevam onako kako osjećam.

Šezdesetih godina sam sudjelovala na raznim natječajima i priredbama (Mikrofon je vaš, Subotom uvečer, Prvi pljesak). Čak sam bila i u jednoj televizijskoj emisiji koja je snimana u današnjoj Tvornici, nekad Radničkom domu. Kad mi je bilo sedamnaest godina otac je postao veleposlanikom u Indoneziji pa se moje pjevanje i sviranje nastavilo u toj dalekoj zemlji.

Učila sam indonezijski jezik, indonezijske pjesme, ali i pjesme drugih zemalja. Definitivno su mi najdraže postale razne narodne pjesme. Osim američkih koje sam naučila još kao dijete jer smo imali velik broj ploča, zavoljela sam ruske narodne pjesme nakon što sam ih čula u vrlo uspješnoj interpretaciji uz gitaru. Imala sam repertoar pjesama iz raznih zemalja i pjevala u raznim prigodama, najčešće za prijatelje.

Nakon povratka iz Indonezije upisala sam u Zagrebu studij engleskog i ruskog jezika na Filozofskom fakultetu i diplomirala 1969. Upravo je moj repertoar američkih narodnih pjesama bio presudan kod izbora za ulogu u predstavi Viet-Rock Studentskog eksperimentalnog kazališta iz Zagreba 1968. godine u kojoj sam pjevala songove uz gitaru. To je bila predstava po uzoru na Kosu i slične mjuzikle koji su bili usmjereni protiv rata uopće i rata u Viet-Namu. S predstavom smo gostovali u raznim gradovima i zemljama, na festivalima studentskih kazališta. Među ostalim, pjevala sam u starom kazalištu u Parmi, u Zurichu, Sarajevu… U stvaranju Viet-Rocka sudjelovali su mnoga danas renomirana imena : Marija Žarak, Rajko Grlić, Živko Zalar, Mladen Škalec, Miro Međimorec, Drago Turina, Dubravko Sidor, Branko Vodeničar, Zlatko Kauzlarić-Atač.

Međutim, daske koje život znače mene nisu uspjele uvjeriti da je to život koji želim. Naprotiv. Odlučila sam da ne želim da netko drugi umjesto mene odlučuje kako ću, kada ću i što ću pjevati. Pjevanje mi je previše značilo da bi to podredila zakonima tržišta. Vidjela sam tada ono što se događa mnogima koji se počnu baviti umjetnošću iz ljubavi. Zaborave ono što je osnovno, zaborave na ljubav.

Život mi se u potpunosti promijenio puno godina poslije kad sam otkrila poraznu činjenicu da tisuće hrvatskih narodnih pjesama u Hrvatskoj više nitko ne pjeva. Počelo je od knjige pjesama Florijana Andrašeca Pučke popijevke iz Međimurja koja me je odvela do drugih zbirki hrvatskih narodnih pjesama. Kad sam pjevala te stare zaboravljene pjesme uz pratnju svoje gitare,  najčešće je reakcija bila “Gdje si to našla? Zar mi to imamo?” Na nagovor prijatelja počela sam nastupati s repertoarom malo poznatih hrvatskih narodnih pjesama 1993., koncertom u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC-u) pod nazivom  Stare popijevke iz Međimurja – nedovoljno poznate, premalo izvođene popijevke o domu i zavičaju, o sretnoj i nesretnoj ljubavi, o sreći, o tuzi, o ratu, životu i smrti. Od tog koncerta kao da su me pjesme uzele pod svoje i vodile putem kojim idem i danas, dvadeset i više godina kasnije. A ono što je najnevjerojatnije: pjevam što hoću i kako hoću.

Ni danas ne mogu shvatiti kako je moguće da tolike prekrasne hrvatske narodne pjesme čame u knjigama i čekaju da ih netko pjeva ili svira. Znam samo da moram učiniti sve što mogu kako se te pjesme ne bi zaboravile.

Dosad sam snimila par stotina pjesama od kojih se većina nalazi na mojih trinaest albuma i na raznim kompilacijama.

Osim što pjevam za najrazličitiju publiku, sve svoje aktivnosti usmjerila sam na to da hrvatska narodna glazba postane popularnija, naročito među mladima:

Pjesme koje sam obradila koristile su se u nekoliko kazališnih predstava, a imam i nekoliko svojih vlastititih predstava čiji je cilj – promovirati slabo poznatu hrvatsku baštinu.

U KIC-u sam nekoliko mjeseci tijekom 1997. godine imala redovite koncerte/predavanja gdje sam obrađivala određene teme ili skupine hrvatskih narodnih pjesama uspoređujući ih s pjesmama iz drugih zemalja. Te sam godine imala i tematske večeri u restoranu GASTRO KLUB pod nazivom ETNO-PUTOVANJE s Dunjom Knebl. Uz jela raznih zemalja u kojima sam živjela (jela sam djelomice sama i spravljala), pjevala sam odgovarajuće pjesme družeći se s gostima koji su i sami ponekad zapjevali.

Najviše volim snimati pjesme koje nikad nisam čula. Proučavam mnogobrojne notne zapise i tekstove koje su prikupili hrvatski etnomuzikolozi u prvoj polovici 20. stoljeća. Nakon odabira pjesama radim aranžmane za glas i gitaru. Pjesme obično snimam sama (glas i gitara) ili u suradnji s multiinstrumentalistima (Mateom Martinovićem, Mladenom Škalecom, Tomom Sombolcem, Svenom Pavlovićem, Hrvojem Nikšićem ili s gitaristom Danijelom Maodušem, a dva albuma snimila sam sa svojom grupom koja se zove Kololira). Jedno vrijeme sam nastupala s Irinom (Vitorović), mojom kćerkom. Nažalost, ona više ne pjeva sa mnom, ali se nadam da ćemo možda još koji puta zapjevati i snimiti koju pjesmu.

Nikad nisam razmišljala o tome da moja glazba bude komercijalna, već promoviram tradicionalnu hrvatsku narodnu glazbu reinterpretirajući je na način kako je osjećam. Smatram da je najbolje izvoditi glazbu onako kako je svakome od nas prirodno. Kako sam veći dio života pjevala bez pratnje ili uz pratnju gitare, mislim da je to najprirodniji način za mene koja sam rođena i odrasla u gradu. Tako je moja glazba spoj prošlosti (stare narodne pjesme zabilježene u knjigama) i sadašnjosti (gitara je danas univerzalni instrument kod interpretiranja narodne glazbe u cijelom svijetu – praktična je, nenametljiva, lako se prenosi s mjesta na mjesto, dovoljna je kao pratnja bez drugih instrumenata, “spaja” ljude kod grupnog pjevanja…).

Na repertoaru imam nekoliko stotina hrvatskih pjesama a također i stotine pjesama iz zemalja u kojima sam živjela.

Najveći uspjeh u prvoj dekadi moje glazbene priče je za mene bila činjenica da londonsko izdanje WORLD MUSIC The Rough Guide (VOLUME I) iz 1999. , preporučuje upravo moj album Iz globline srca za upoznavanje s etno-glazbom Hrvatske. Kad sam to vidjela znala sam da sam na pravome putu i od tada i dalje slijedim svoje osjećaje – veliku ljubav koju imam prema zaboravljenim pjesmama iz knjiga. Spomenuta sam i u slijedećem izdanju tog vodiča kroz svjetsku etno-glazbu.

No, čini se da je uspjeh s grupom Kololira u nekoliko proteklih godina najviše afirmirao ono što radim gotovo četvrt stoljeća:  hrvatske pučke popijevke koje izvodimo, hrvatsku tradicijsku etno-baštinu, a i nas same kao muzičare. Nastupili smo na brojnim festivalima i pobrali brojne pohvale, a album Tamo doli dospio je na kompilaciju londonskog časopisa fRoots. Osim toga, uvršten je na top-listu 20 najboljih etno-albuma (srpanj i kolovoz 2014.) renomiranog WMCE (World Music Charts Europe). U prosincu 2014. Kim Burton, cijenjena spisateljica, novinarka i etnologinja, suradnica londonskog world music časopisa Songlines podarila je albumu Tamo doli komplimente uz ocjenu od 4 zvjezdice (4 od 5).

 

 

 

 

%d bloggers like this: