Songbook Songs

KRATKA AUTOBIOGRAFIJA UZ POMOĆ PJESMARICA/ZBIRKI NARODNIH PJESAMA, TE ALBUMA “SONGBOOK SONGS”, S PJESMAMA KAO USPUTNIM POSTAJAMA

(Album će u cijelosti biti objavljen 5.11.2021. u izdanju GEENGER RECORDS, kada će uz ovaj tekst biti objavljeni linkovi za sve pjesme. Do sada su objavljene pjesme broj 3. i 8. – vidi dalje u tekstu!)

  1. The Wraggle Taggle Gypsies (Engleska/England)
  2. Tari Bali (Indonezija/Indonesia)
  3. Кед сом ишол/Ked som ishol (Rusinska/Ruthenian)
  4. Не питай /Ne pitay (Ukrajina/Ukraine)
  5. Вниз по матушке по Волге/Vniz po matushke po Volge (Rusija/Russia)
  6. Over There (SAD/USA)
  7. Hrej suňiečko, hrej (Slovačka/Slovakia)
  8. Slavuj, tico mala (Hrvatska/Croatia)
  9. А на возеры /A na vozery (Bjelorusija/Belarus)
  10. Ой, Иван/Oy, Ivan (Rusija/Russia)
  11. The Praties They Grow Small (Engleska/England)
  12. Poveč, golob (Hrvatska/Croatia)
  13. Moj se dragi u boj sprema (Hrvatska/Croatia)
  14. Prepelica prepeluje (Hrvatska/Croatia)

Dugo sam imala osjećaj da su me narodne pjesme vodile kroz život. Zapravo, kao da su me vukle za ruku i usmjeravale kojim putem trebam ići. Kao da su mi kroz pjesme stizale poruke: „Pjevaj mene, osjeti me!“, „Poslušaj pjesmu; ona je i tvoja!“.

Ne znamo tko su stvarni autori tradicijskih narodnih pjesama, pa tako one pripadaju svima, što nije daleko od istine. Narodne pjesme izvodili su različiti ljudi, prenosile su se usmenim putem, pa su se i mijenjale (i usavršavale) tijekom vremena; nije bilo pisanog „originala“.

No, podvlačeći crtu, prisjećajući se svojega životnoga puta i okolnosti koje su me vodile kroz život, savršeno je jasno: najvažniju ulogu u mojem životu odigrale su, zapravo, knjige s notama i riječima starih narodnih pjesma iz raznih zemalja – pjesmarice. Nisu okolnosti bile odlučujuće da jednog dana postanem pjevačica i za širi auditorij (tek sa 47 godina), niti porijeklo, ni roditelji, ni ljudi, već pjesme iz knjiga koje sam učila tijekom dugog niza godina, počevši od djetinjstva. One su poput dobronamjernih prijatelja odredile moju životnu putanju, znajući da ću u konačnici shvatiti kako mi je najuzbudljivija, najzanimljivija i najljepša stvar na svijetu napraviti prema notama svoju interpretaciju neke tradicijske pjesme koju nikad prije nisam čula. Tako je bilo od prve pjesme na samom početku kad sam imala trinaest godina, pa sve do danas, 20 albuma i šezdesetak godine kasnije.

Afinitet i ljubav prema narodnim pjesmama vjerojatno su probudili trenuci dok sam kao dijete slušala odrasle kako se vesele dok pjevaju svi zajedno; najčešće su to bili roditelji i članovi obitelji.

Uvijek je bilo veselo, zabavno uz predivan osjećaj zajedništva. Širile su se pozitivne vibre koje su nadjačale sve ono sivo i manje lijepo iz svakodnevnog života.

Očev posao nas je odveo u razne zemlje.Uvijek sam pjevušila, ili slušala neku glazbu. U SAD-u, „zaljubila“ sam se u Burl Ives-a, folk pjevača i sakupljača narodnih pjesama i njegove jednostavne pjesme uz gitaru. Fascinirali su me jednostavnost, iskrenost, osjećajnost i minimalizam u interpretaciji kojim me osvojio i kojim mi je više toga ispripovijedao nego ostali pjevači s pjesmama koje su bile umotane u daleko bogatije i kompleksnije forme. Do dana današnjega još mi je uvijek najveći izazov postići da je sama pjesma u središtu zbivanja, da je istaknuta ljepota melodije i stihova uz minimalno „ukrašavanje“, te da „ambalaža“ ne bude samoj sebi svrha.

Prva pjesma koju sam ikad naučila na temelju nota, a da je prethodno nikad nisam čula, bila je „The Wraggle Taggle Gypsies, oh!“ iz knjige „The Fireside Book of Folk Songs“ koju je otac nabavio u Americi za vrijeme trogodišnjeg boravka tamo i koja je bila jedna od knjiga koju smo donijeli pri povratku u domovinu.

Kako se to dogodilo? Imala sam 13 godina, učila sam svirati klavir u glazbenoj školi u Karlovcu i pokušala odsvirati pjesme iz lijepo ilustrirane knjige narodnih pjesama. Zaintrigirala me pjesma o lady koja se tek udala, ali je ubrzo pobjegla s Romima koji su svirali i pjevali pred njenim dvorima, te je radije ostala živjeti s njima slobodna, bez udobnosti koju pružaju materijalne stvari. Možda tada nisam svjesno shvaćala duboko značenje priče i „poruke“. Tek puno godina kasnije spoznala sam da je to vrlo popularna i široko rasprostranjena pjesma, ne samo u Velikoj Britaniji. Čula sam je u izvedbi tada sve popularnijih irskih glazbenika, ne sluteći da će ona postati na neki način i moj životni moto, moja životna priča – kad sam napustila posao u velikoj firmi i (tek) sa 47 godina postala pjevačica za širi auditorij.

          

Nije bilo lako naučiti pjesmu samo na temelju nota i teksta, no bila sam uporna, a zadovoljstvo je bilo veliko. Imala sam osjećaj da je pjesma tako postala „moja“.

Nakon te prve, meni nepoznate pjesme koju sam pretvorila u „svoju“, ubrzo sam pronašla i neke druge koje su me privukle i melodijama i svojim „pričama“; naučila sam ih i pjevala uz gitaru.

Okolnosti su se ponovo promijenile za cijelu obitelj. Očev novi posao odveo nas je u vrlo daleku zemlju – Indoneziju. Naravno, glazba je i dalje bila utočište. Nisam imala klavir, ali sam imala gitaru i radila sam pjesme prema – pjesmaricama. Među njima bila je i knjižica narodnih pjesama iz Indonezije. Naravno da sam počela učiti pjesme iz te knjige, te nabavila i sve druge knjige s indonezijskim pjesmama do kojih sam mogla doći. Nije mi bilo teško savladati neobičan način bilježenja glazbe pomoću brojki, crtica, točkica, jer sam uobičajeni notni sistem naučila u glazbenoj školi u Zagrebu.

         

Indonezijske narodne pjesme, one jako popularne, zvuče tako da bi mogle bi biti i iz nekih drugih zemalja svijeta jer su vrlo melodiozne, lako se pjevaju. Zanimljive su riječi pjesama. Često su to kratki stihovi koji se ponavljaju, sa skrivenim značenjima, mogu se interpretirati na različite načine. To je i inače karakteristika svih dobrih narodnih pjesama – svevremenost i univerzalnost.

Vrativši se u Zagreb upisala sam studij ruskog i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. I dalje sam pjevala prateći se na gitari, i dalje sam nabavljala pjesmarice.

           

3.Ked som ishol: https://youtu.be/_BrwhtuwJvo

Zalazila sam u knjižare i antikvarijate. U tadašnjem antikvarijatu u Masarykovoj ulici (u Zagrebu) našla sam knjigu rusinskih narodnih pjesama koje je sakupio Vinko Žganec. Naučila sam nekoliko rusinskih pjesama, ne sluteći da ću puno godina kasnije saznati koliki je, zapravo, golem opus tog našeg vodećeg etnomuzikologa. Nisam pojma imala da je on zabilježio u Hrvatskoj (i šire) tisuće pjesama. Znala sam samo za one popularne, često obrađivane i izvođene narodne pjesme koje su se mogle čuti na radiju, ili su se nalazile u popularnim notnim izdanjima. Nisam znala za tisuće manje poznatih i zaboravljenih pjesama u knjigama koje su se mogle nabaviti samo u antikvarijatima ili knjižnicama. Nisam znala da one postoje. No, sada je prekasno filozofirati o tome “što bi bilo, da sam znala”. Ono što mogu, to činim od kada sam postala pjevačica za širi krug ljudi, pa i ovim tekstovima – širim znanje o zaboravljenim pjesmama u zaboravljenim knjigama gdjegod je to moguće.

Moji roditelji pjevali su sve rjeđe, pa sam uz svoju „prijateljicu“ gitaru pokušavala raditi nešto što me vraćalo u lijepe trenutke djetinjstva. Naučila sam usput da trebamo sami stvarati lijepe trenutke u životu. I tako sam pjevala prijateljima… Ili smo svi pjevali i svirali. Ili sam pjevala kod kuće sama.

Studij ruskog jezika i književnosti obuhvaćao je i neke druge predmete; dva semestra slušala sam „Ukrajinski jezik“. Ukrajinsku pjesmu „Ne pitaj“ naučila sam iz jedne male knjižice-pjesmarice. Pjesmarica se izgubila, ali je pjesma ostala u sjećanju.

Pjevanje uz gitaru nastavilo se u društvu studenata s faksa, imali smo čak i „Klub ruske pjesme“. Pridružili bi nam se i profesori koji su predavali književnost. Iz posuđenih pjesmarica prepisivala sam pjesme koje su mi se svidjele, učila ih sama, a zatim učila i druge jer sam vodila „Sekciju za učenje ruskih pjesama“. Sastajali smo se u podrumskoj prostoriji Filozofskog fakulteta i pjevali. Lijepa su bila ta druženja, često smo se nastavili družiti i izvan fakulteta.

Sačuvala se iz tih vremena notna bilježnica (donesena iz Indonezije) u koju sam prepisivala narodne pjesme iz posuđenih knjiga. Među ostalim, u njoj je i prijepis jedne od najpoznatijih i najizvođenijih ruskih narodnih pjesama uopće, a koju sam tada naučila prema notama. Tek sam je, puno godina kasnije, čula u raznim interpretacijama.

       

I tako su za vrijeme mojih studentskih dana narodne pjesme iz sve većeg broja zemalja postale dio moje svakodnevice. To je bilo doba bez interneta; izvor informacija bile su knjige, časopisi, novine… Povremeno su u mali broj zagrebačkih knjižara stizale neke inozemne knjige, časopisi, ploče; no, bila je stvar sreće naći nešto zanimljivo.

Učila sam nove pjesme, ali nisam zaboravljala ni one  „stare“. Ponovo su došle do izražaja pjesme iz jedne američke knjige narodnih pjesama, “The Fireside Book of Favorite American Songs“.

Pjesmu „Over There“ naučila sam jer su me zaintrigirale riječi („,Da sam barem guska! One žive i odu (umiru) u miru, fino utovljene…“) Očito je pjesmu spjevao netko kojemu je glad bila svakodnevica.). Impresionirala me i ilustracija uz pjesmu i potpis ispod naslova: „Porijeklo ove pjesme pravi je misterij. Objavljena je 1844.“

Tek puno godina kasnije, u jednoj drugoj knjizi našla sam odgovor na pitanje gdje je i kojim povodom nastala ta „misteriozna“ pjesma (pjesma na albumu pod brojem 6).

 

Studentsko eksperimentalno kazalište u Zagrebu postavilo je predstavu „Viet-Rock“ na tragu mjuzikla „Kosa“, te sam dobila poziv da pjevam u njoj songove – zahvaljujući mojem američkom repertoaru. Nikad nisam imala ambiciju postati glumicom, ali kad mi se pružila mogućnost sudjelovati u kazališnoj predstavi, rado sam prihvatila izazov da upoznam svijet kazališta „iznutra“. Nakon tog iskustva zaključila sam da mi je ljepše pjevati za prijatelje onako kako ja želim i osjećam, nego nastojati uspjeti prema uobičajenim kanonima i nepisanim pravilima, slušajući druge i ponašajući se kako drugi žele i zahtijevaju.

Nakon završenog studija zaposlila sam se kao profesorica/predavač ruskog i engleskog jezika u jednoj zagrebačkoj višoj školi. Ali, ne za dugo. Našavši se u Moskvi na jednomjesečnom usavršavanju ruskog jezika, tražila sam posvud „na licu mjesta“ ploče i pjesmarice s ruskim pjesmama. To je svima tamo bilo neobično – „Šta će ti/vam te seljačke pjesme?“ pitali su. Jedino nije bilo čudno mojem prvom mužu koji je i sam volio pjevati baš te, stare narodne pjesme.

 

I tako mi se život ponovo promijenio jer sam se udala i našla u Rusiji u kojoj sam živjela oko dvanaest godina. Naravno da je gitara bila uz mene i da sam i dalje pjevala prijateljima te neke „seljačke pjesme“, meni najdraže. Naravno da sam i dalje kupovala knjige narodnih pjesama, ne samo iz Rusije. Repertoar se širio, pa su se našle i pjesme iz zemalja u kojima nisam nikad živjela.

Ali, nisam zaboravila ni hrvatske. Omiljena pjesma iz poklonjene pjesmarice bila je „Slavuj, tico mala“, koju, poput mnogih drugih nisam nikad čula nego sam je napravila prema notama sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Sasvim nesvjesno promijenila sam slavuja iz naslova u „malu“ ticu, a ne „mladu“ ticu kako je u knjižici. Nisam se baš u potpunosti  držala niti notnog predloška. Kad sam to primijetila, odlučila sam zadržati svoju varijantu. U početku sam imala grižnju savjesti što sam to napravila, ali tijekom vremena sam došla do spoznaje da su pjevači dosta često mijenjali riječi nekih pjesama, vjerojatno nesvjesno. Nisu mogli slušati snimke (ako ih je uopće bilo), nisu imali niti su znali čitati note; sve je išlo prema sjećanju.

    

“Slavuj, tico mala”,  br.8., objavljena 10.9.2021. jedna je od pjesama, prvi singl s albuma “Songbook Songs” koji će u cijelosti biti objavljen 5. 11.2021.

Poslušajte pjesmu i pogledajte video! :  https://youtu.be/RjUEUS5AmTw

Pjesmu „Slavuj ‘tica mlada“ zapisao je Ludvik Kuba, češki folklorist, slikar, profesor, putujući po Slavoniji. To je jedan od zapisa u knjižici „Narodne pjesme i kola iz Slavonije“ objavljenoj 1963. u redakciji Stjepana Stepanova i Ive Furića.

Varijante pjesme mogu se pronaći i u drugim krajevima Hrvatske, te u Bosni i Hercegovini. U varijanti iz Dalmacije melodija je potpuno drukčija, ali je shema stihova slična: tri tuge i njihov „opis“.

U obradi pjesme izostavila sam svjesno nekoliko stihova prema svojem osjećaju i želji da “priču” napravim jednostavnijom, a time i univerzalnijom. Nije nam iz ovih zapisanih stihova Ludvika Kube poznato radi čega je čovjek iz pjesme tugovao, pa možemo zamišljati koji bi to mogli biti razlozi. To mi se puno više svidjelo nego detaljan opis na koji sam naišla u jednoj od varijanata pjesme gdje naš “junak” jadikuje jer je – bolestan.

Prva moja obrada te pjesme objavljena je 1995. na albumu ETHNO AMBIENT LIVE (s Lidijom Bajuk i skupinom Legen) https://youtu.be/pK43sp92gKk

 

Prekrasna i vrlo neobična melodija zainteresirala me za pjesmu iz Bjelorusije. A tek predivni stihovi… Ljubavni, naravno.

  

Kad sam boravila u Rusiji (sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća), još je uvijek bilo uobičajeno družiti se uz gitare i pjesme. Bilo je to vrijeme kad su svi znali i pjevali pjesme najpopularnijih tada u Rusiji pjesnika/kantautora Bulata Okudžave i Vladimira Visockog. Njihove pjesme postale su narodne prema današnjem poimanju tog termina – autori su poznati, ali su pjesme jako široko rasprostranjene, svi ih znamo pjevati i osjećamo ih svojima. A ja sam baš voljela pjevati „seljačke“, prave narodne pjesme. Voljela sam iznenaditi ruske prijatelje ruskim narodnim pjesmama koje nikad nisu čuli.

 

Nakon povratka u Hrvatsku život je i dalje bio lakši uz pjesmu. Pjevala sam, ali nisam stigla učiti neke nove pjesme.

Do velike promjene došlo je 1993. kad su ratne okolnosti promijenile puno toga. Izvukla sam iz svoje zbirke kupljenih knjiga-pjesmarica jednu iz koje nisam nikad ništa obradila. Bila sam na godišnjem odmoru, a nije se putovalo zbog rata. I u Zagrebu su se često čule sirene, a najgora je bila neizvjesnost. U knjizi „Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja“ koje je sakupio Florijan Andrašec, pjesnik i zaljubljenik u međimursku tradiciju, naišla sam na neke pjesme koje su pričale o ljudima zahvaćenima ratnim zbivanjima, pa se to poklopilo s mojim emocijama. Bio je to snažan impuls da naučim te, meni sasvim nepoznate pjesme, iz dijela Hrvatske u kojem nikad do tada nisam bila. Bilo je teško u početku, ali su me pjesme u potpunosti opčinile svojom ljepotom.

Naravno, pjevala sam ih prijateljima koji su bili više nego iznenađeni prekrasnim pjesmama koje nikad nisu čuli, pa su organizirali moj prvi javni koncert na kojem sam pjevala taj novi repertoar, sama uz pratnju gitare. Nakon tog nastupa, pjesme iz knjiga-zbirki hrvatskih tradicijskih pjesama povele su me na dugačak put kojim koračam sada već gotovo 30 godina.

   KIC – Kulturno-informativni centar, Zagreb, 16.04.1993.

Postala sam pjevačica za široki auditorij. Uz sve veći broj pjesama iz raznih zemalja, ipak sam učila i snimala prvenstveno one pjesme iz Hrvatske koje nisam nikad čula, ali i slabo poznate pjesme koje su možda i snimljene, ali ih više nitko ne pjeva.

Povremeno sam radila i pjesme iz drugih zemalja. Nakon jednog putovanja u SAD, moja sestra Biljana donijela mi je knjigu pjesama koje je sakupio Burl Ives, onaj moj omiljeni pjevač, još od djetinjstva. Nisam znala da ta knjiga postoji. U njoj sam pronašla odgovor na misterij oko porijekla pjesme „Over There“.  Pjesma iz knjige Ives-a „The Praties They Grow Small“  ima sličnu melodiju i riječi kao misteriozna pjesma i mogla bi se zvati „Over Here“.

  

Očigledno je, da su je u Ameriku donijeli iz Irske nakon velike krize sredinom 19. stoljeća kad je nekoliko uzastopnih godina bila katastrofalno velika nestašica krumpira, pa su Irci masovno odlazili u Ameriku „trbuhom za kruhom“. Sa sobom su ponijeli i svoje pjesme koje su se ponekad u potpunosti prilagodile novim uvjetima života. I tako su nakon dolaska u Ameriku pjevali o tome što se događalo „tamo“ u Irskoj (over there). Odličan primjer kako pjesme putuju, mijenjaju se i prilagođavaju okolnostima.

Na fotografiji su moja sestra Biljana i njezin sin Goran kada nismo ni sanjali da će on jednoga dana otići živjeti i raditi “over there”.

A otkrila sam tijekom godina brojne druge knjige s notama narodnih pjesama; one starije zbirke doktora Žganca, te sve veći broj novih pjesmarica koje su se počele objavljivati.

Jedna od novijih knjiga-pjesmarica je „Pjesmom na vezove“ s pjesmama zabilježenima u Slavoniji. „Moj se dragi u boj sprema“ varijanta je vrlo rasprostranjene pjesme koja ima dosta inačica, ne samo u Hrvatskoj: negdje se dragi sprema na put, a negdje u boj, ali u svim primjerima njegova draga plače i ne miri se s tim da je on ostavlja u svom dvoru kod majke. Odabrala sam je kao primjer otpora prema patrijarhalnim običajima, ali i kao svojevrstan protest protiv rata koji razdvaja voljene osobe.

   

Pjesma iz Žgančeve zbirke koju sam ostavila za kraj albuma govori o tome kako se prepelica-majka boji za svoje mlade jer će ih stalno i posvuda u životu vrebati opasnosti. Ne zna kako da ih zaštiti, pa im daje najbolji savjet koji zna: „Jedite, pijte, moje male (prepelice),  kako biste što prije narasle i mogle letjeti“

.    

Divna poruka svima nama…Treba rasti i letjeti, ne samo na krilima pjesme.

Ponekad nam za to trebaju – knjige.

 

SONGBOOK SONGS (album) – Nazivi knjiga u kojima su pjesme s albuma

  1. The Wraggle Taggle Gypsies (Engleska)

Fireside Book of Folk Song

Simon and Schuster, 1947

  1. Tari Bali (Indonezija)

LAGU2 Indonesia 2 – nema podataka o izdavaču

  1. Ked som ishol /Кед сом ишол (Rusinska/Ruthenian)

Dr. Vinko Žganec – PJESME JUGOSLAVENSKIH RUSINA/ПІСНІ ЮҐОСЛАВЯНСКІХ РУСИНІВ

Naklada autorova

Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946

  1. Не питай /Ne pitay (Ukrajina)

Pjesma iz izgubljene knjige ukrajinskih narodnih pjesama, prema sjećanju

  1. Вниз по матушке по Волге/Vniz po matuške po Volge (Rusija)

Pjesma prepisana davno iz posuđene knjige zaboravljenog naslova

  1. Over There (SAD)

The Fireside Book of Favorite American Songs

Simon and Schuster, inc., 1952

  1. Hrej suňiečko, hrej (Slovačka)

Slovenske l’udove piesne IV (Slovačke narodne pjesme IV)

Vydavatel’stvo Slovenskej akademie vied, Bratislava 1964

  1. Slavuj, tico mala (Hrvatska)

Narodne pjesme i kola iz Slavonije

Savez muzičkih društava i organizacija Hrvatske, 1963.

  1. А на возеры /A na vozery (Bjelorusija)

Анталогія беларускай народнай песні (Antologija bjeloruskih narodnih pjesama

Выдавецтва “Беларусь” Мінск 1975

  1. Ой, Иван / Oy, Ivan (Rusija)

М. Стахович: Русские народные песни (M. Stahovich: Ruske narodne pjesme)

Издательство Музыка, Москва, 1964

  1. The Praties They Grow Small (Engleska)

The Burl Ives Song Book

Ballantine books, New York, 1953

  1. Poveč, golob (Hrvatska)

Florijan Andrašec – Hrvatske popijevke iz Međimurja

Tisak/Publisher: „ZRINSKI“ Čakovec, 1981.

  1. Moj se dragi u boj sprema (Hrvatska)

Pjesmom na vezove

Turističko društvo „Đakovački vezovi“, Ogranak Matice hrvatske Đakovo

„TIPOGRAFIJA“ d.d. Đakovo, 1994

  1. Prepelica prepeljuje (Hrvatska)

Vinko Žganec: Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, Knjiga I.

Zavod za istraživanje folklora, Zagreb, 1990.

O PROJEKTU  “SONGBOOK SONGS” ili „MOJ ŽIVOT UZ PJESME IZ KNJIGA – PJESMARICA”

Moja životna priča bila bi potpuno drugačija da nisam još u djetinjstvu zavoljela učiti pjesme prema notama iz knjiga. Kad napuniš 75 godina, sve je jasnije, slika je potpunija. Slijedi (još jedna) šetnja kroz moj život, s knjigama u fokusu. Ovo će biti kronološka priča o tome što je bilo prije moje „hrvatske priče“ – moja autobiografija pomoću knjiga iz kojih sam učila pjesme i pjevala ih kod kuće ili prijateljima.

Knjige su važne! Nije sve na internetu

Naučila sam tijekom godina da su pjesmarice, knjige s notama i riječima tradicijskih narodnih pjesmama naročito važne, jer mnoge od njih čuvaju pjesme koje se nigdje više ne mogu čuti. Naime, problem je „samo“ u tome da neke pjesme nisu nikad snimljene, te ih se može naučiti pjevati i svirati isključivo na temelju nota. U današnje vrijeme postoji veliki broj muzičara koji su izvrsni umjetnici, bez obzira na to što se nisu školovali. Oni najčešće ne znaju čitati note jer  smatraju da im to ne treba, a to je često i točno za vrstu glazbe koju izvode.

Ciljevi ovog projekta:   

  1. – Naglasiti današnje apsurdne okolnosti gdje se narodne pjesme zaboravljaju baš zato što se nalaze u knjigama/pjesmaricama u obliku nota i tekstova, a koje su marljivi etnomuzikolozi decenijama pa i stoljećima bilježili – da bi se sačuvale. Možda bi mnogi pjevači/muzičari potražili te pjesme u knjigama kad bi znali da ih ima tako veliki broj (i da su tako lijepe). Danas je izuzetno malo onih koji rade obrade na temelju nota. Općenita je pojava, ne samo u našoj zemlji, da se recikliraju u bezbroj varijanti one pjesme koje su već uspješno obrađene, već imaju svoju publiku i već su snimljene. Možda se nikad više neće čuti narodne pjesme koje nisu nikad snimljene, a ima ih na tisuće u knjigama (zato sam počela pjevati i snimati zaboravljene hrvatske pjesme).

U ovom projektu nisu u pitanju „samo“ hrvatske pjesme nego općenita pojava da ako nešto nije na internetu – ne postoji. Odnosno, ako nije snimljeno.

  1. – nabrojati knjige/pjesmarice iz kojih su pjesme na popratnom albumu, jer sam kao djevojčica upravo tako počela učiti pjesme koje nisam prije toga čula.
  2. – nabrojati hrvatske zbirke za koje nisam znala da postoje, a koje su u potpunosti promijenile moj život – možda bi se još poneki muzičar zainteresirao za pjesme iz knjiga i pokušao s obradom onih zaboravljenih.
  3. – pobuditi zanimanje za ovaj projekt i izvan naše zemlje, jer su pjesme obrađene prema notama/pjesmaricama iz raznih zemalja, na različitim jezicima.

Osim toga, album ima svoju „priču“ i značajne poruke..

Poruka ovog uvoda je:  Čuvajte baštinu, nije sve na internetu, listajte knjige!

Projekt je multimedijalan; puno toga će se moći pročitati, poslušati i vidjeti na internetu (na mojoj web stranici, na mojem YouTube kanalu, Fb stranicama …). U planu je video gdje pričam o svemu ovome i pokazujem konkretne knjige, konkretne pjesme, pjevam i govorim o tome kako obrađujem njihove tekstove i glazbu.

Neke od pjesama koje sam odabrala za album SONGBOOK SONGS snimila sam ranije i objavila na pojedinim albumima. One su sada u drugačijem aranžmanu, u suradnji s Rokom Margetom.

%d bloggers like this: