DUNJA KNEBL: STRAH OD KLONIRANJA

U svibnju 1997. godine Dunja Knebl izvela je u klubu “Rupa” Filozofskog fakulteta u Zagrebu autobiografsku monodramu “Zašto sam postala javna pjevačica sa 47 godina ili Strah od kloniranja”. Nakon Zagreba ista je monodrama izvođena u Svetom Ivanu Zelini, Čakovcu...

I doista, zašto je Dunja Knebl, profesorica engleskog i ruskog postala javna pjevačica sa 47 godina? Odgovor je, pogađate, složen.

Dunja Knebl od malena je plivala protiv struje. Kao dijete jugoslavenskog diplomata upoznala je američki i azijski način života. Kako sama tvrdi, roditelji su bili jako zaposleni, zauzeti, nisu imali vremena i Dunja je bježala u bajke, pa u pjesme, tražeći nešto lijepo.

Jedno od prvih lijepih otkrića bio je Burl veas, američki folk pjevač i glumac od kojeg je naučila da “jednostavno ne znači i obično ili nedostojno...”. U Indonezili je naučila da je sve u životu relativno. I ta spoznaja o životnoj relativnosti nije je napustila do današnjih dana kada Dunja Knebl, jedna od prvih dama hvatske etno scene vlastitim snagama pliva protiv vidljivih i nevidljivih struja hrvatskog glazbenog života.

U međuvremenu je živjela u Rusiji, tj. u Sovjetskom savezu i vlastitim očima gledala agoniju jednog autoritativnog državnog sistema u kojem su umjetnici poput Visockog širili prostor umjetničke slobode kakova nije postojala niti na slobodarskom Zapadu. Živjela je intenzivno i svoj privatni život, da bi se nošena sudbinom vratila u Zagreb koji je postao baza njene zanimljve pjevačke i kantautorske karijere.

Dunja Knebl nije zavšila Muzičku akademiju. Nije se školovala za glazbenicu. Pjevanje za prijatelje i poznanike u jednom je trenutku zamijenila pjevanjem za nepoznate ljude. Za ljubopitljivu publku koja je u nas prepuštena sama sebi i sama mora pronaći subjekte vrijedne pažnje.

Medijski iskorak Dunja Knebl je učinila kada se prihvatila međimurskih narodnih popijevaka, napose onih koje možemo slobodno ubrojiti u baštinu međimurskog pjesnika i orguljaša Florijana Andrašeca. Bez Dunje Knebl za mnoge se pjesme iz Florijanove radionice ne bi znalo jer su predugo čamile zapisane u pjesmaricama koje je listalo premalo ruku. I sama je Andrašecova ostavština doživjela tužnu sudbinu. Nikada se neće saznati koliko je pjesama završilo na smetlištu, ali jedan dio ipak je na sreću sačuvan, zaslugom između ostalih i Franje Božića. Stoga ne čudi da je Dunja Knebl baš u suradnji s Božićem snimila svoju prvu kazetu u kojoj se odaje dužna počast Florijanu Andrašecu i njegovim prepoznatljivo tragičnim zapisima iz tvrdog Međimurja.

Kada Dunja Knebl pjeva međimurske pjesme neke slušače zasmeta specifična i povremena tvrdoća Dunjina zapjeva. Mnoge pri tome Dunjin pjev podsjeća na ruske romanse. Ali srčika Dunjine interpretacije međimurskih pjesama je baš u otkrivanju te tvrdoće pjesama iz Međimurja. Ima naravno prenježnih međimurskihpjesama u kojima vrvi umanjenicama. Ali, ima u njima i toliko neutaženih ljubavnih gladi i ljubavne melanholije, čitav jedan ocean ljubavnih gubitaka koji intuitivna pjevačica poput Dunje Knebl nepogrešivo prepoznaje kao razni umjetnički zalogaj.

Premda je čitav jedan period svog pjevanja Dunja Knebl posvetila međimurskim pjesmama i uspjela na tom polju, nije stala već i dalje istražuje pjesme drugih hrvatskih podneblja. Posebno se to odnosi na pjesme Hrvatskog zagorja koje su nepravedno zapostavljene i danas su svedene u granice koje određuje Krapinski festial premda zaslužuju mnogo veći kišobran od krapinskog.

Posebno poglavlje čine pjesme koje Dunja Knebl sama uglazbljuje na stihove drugih pjesnika, ali i na svoje vlastite. Tu se otkriva kao kantautorica koja bi sasvim sigurno imala što reći u danas gotovo potpuno kloniranoj hrvatskoj glazbenoj zbilji u kojoj vladaju neki drugi ljudi i neka druga pravila.

Jer, premda je prvu Dunjinu kompaktnu ploču “... jer bez tebe nema mene” tiskao zagrebački Orfej, ta ploča na žalost nije imala reklamu kakovu imaju druga Orfejeva izdanja. Nije bilo čak niti uobičajene promocije s nezaobilaznim medijskim koktelom. Tome nasuprot, na promotivni koncert održan u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici nije se doslovno moglo ući zbog brojne publike.

Ne može se nikako reći da Dunju Knebl mediji ne primjećuju. U svakom slučaju je jedna samostalna kazeta i jedan samostalni CD, te nekoliko tonskih zapisa s Lidijom Bajuk i Legenovcima hvalevrijedni opus profesorice engleskog i ruskog koja je postala javna pjevačica sa 47 godina. Bilo je tu i nekoliko (ne)sretnih nastupa na (ne)uspjelim hrvatskim etno festivalma koji su redom propadali zbog potpune razbarušenosti koncepcija i apetita.

I u čemu je Dunjino plivanje protiv struje. Upravo u njenom strahu od kloniranja. Taj strah Dunja javno priznaje i u već spomenutoj monodrami. Povod za to autobiografsko putovanje jest Dunjino pjevanje na playback na prošlogodišnjem Porinu.

Je, gospođo Knebl, ak’ se ne bute navčili pjevati na playback, ne bu vas na televiziji – rečeno je tada u Opatiji Dunji Knebl. I doista, koga nema na televiziji, danas ne postoji. Taj je osuđen na nastupe u “Rupi”, po tzv. provinciji, po knjižnicama, u malim tamnim zagrebačkim dvoranama, u kojima uvijek bude više glazbe nego na najsjajnijim TV pozornicama.

Što smo svi mi kad nas snime u studiju pa onda puštaju u obliku slike? – pita se Dunja Knebl. I sama sebi odgovara: - Pa mi smo samo klonovi.

A čitavo njeno bavljenje glazbom, još od vremena kada kloniranje nije bilo javna tema, zapravo je borba protiv kloniranja i klonova u nama samima. A ta borba sigurno neće stati.

(Denis Drek, Matica Hrvatska Zaprešić; Zaprešićki godišnjak za 1997. godinu)