{"id":316,"date":"2013-10-08T16:55:52","date_gmt":"2013-10-08T15:55:52","guid":{"rendered":"http:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/?p=316"},"modified":"2013-10-08T17:02:39","modified_gmt":"2013-10-08T16:02:39","slug":"fuga-mundi-by-suzana-marjanic-o-predstavi-zasto-sam-postala-javna-pjevacica-sa-47-godina","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/316\/fuga-mundi-by-suzana-marjanic-o-predstavi-zasto-sam-postala-javna-pjevacica-sa-47-godina\/","title":{"rendered":"Fuga mundi (by Suzana Marjani\u0107) – o predstavi “Za\u0161to sam postala javna pjeva\u010dica sa 47 godina”"},"content":{"rendered":"

Tekst Suzane Marjani\u0107 objavljen je u \u010dasopisu Frakcija (magazin za izvedbene umjetnosti) 6\/7, 1997., str. 16-20. Praizvedba u klubu \u201cRupa\u201d slu\u010dajno je snimljena jer je tonac (Danijel) htio isprobati kako radi njegov novi kazetofon. Tako je taj, zapravo, koncert s ne\u0161to vi\u0161e pripovijedanja ostao u obliku snimke koja je \u010dak emitirana na radio postaji Radio Vinkovci te iste godine (1997.). <\/em><\/p>\n

Suzana Marjani\u0107
\nFuga mundi Dunje Knebl
\nDunja Knebl: Za\u0161to sam postala javna pjeva\u010dica sa 47 godina ili Strah od kloniranja
\nMONODRAMA S PJEVANJEM na hrvatskom (me\u0111imurskom), engleskom, indonezijskom i ruskom jeziku
\nPRAIZVEDBA: 5. V. 1997., klub \u201cRupa\u201d, Filozofski fakultet (Zagreb) <\/strong><\/span><\/p>\n

Ona naprosto zra\u010di iskreno\u0161\u0107u … <\/strong>
\nAutobiografska monodrama etno-glazbenice Dunje Knebl[1] Za\u0161to sam postala javna pjeva\u010dica sa 47 godina ili Strah od kloniranja, oblikovana ja-iskazima, obja\u0161njava dualno naslovno imenovanje kojim je negirana alternativna (alter natus, “drugoro\u0111eni”), zamjenska mogu\u0107nost, i to ona koja je lo\u0161ija od prve i lak\u0161e ostvariva; a atribuirana je kao imaginarni “razgovor s Kre\u0161imirom Dolen\u010di\u0107em”. Monodrama je upu\u0107ena nevidljivom adresatu – (Drugi je prisutan in absentia) i time je (uvjetno) preoblikovana u duodramu.[2] Nakon otpjevanog \u201cdobar ve\u010der\u00ab (pjesma Dobar ve\u010der, moja draga) zapo\u010dinje tematiziranje vlastite \u017eivotne pri\u010de od kraja (“pretkraja”) kada joj je kao pjeva\u010dici, glazbenici bilo ponu\u0111eno alternativno rje\u0161enje, alternacija playbackom: povod i potreba za pripovijedanjem ozna\u010deni su povije\u0161\u0106u nevolja (Historia calamitatum)[3] koje je kao glazbenica do\u017eivjela na \u201cPorinu\u201d.<\/p>\n

“(…) Ve\u010deras sam ovdje (…) jer moram ne\u0161to ispri\u010dati, ne mogu samo otpjevati. To je ne\u0161to \u0161to moram nekako izbaciti iz sebe nakon onog sjaja na \u201cPorinu\u201d. Kre\u0161o, ili Aco, ili Mladen, svejedno, moram Vam to re\u0107i, jer to se ne ti\u010de samo mene, ti\u010de se mnogih drugih. (…)”<\/p>\n

Motiviranje autobiografske monodrame, usmene autobiografije iskazom moram ne\u0161to ispri\u010dati preuzima funkciju \u201cuvoda pri\u010de\u201d (metanarativni okvir pripovijedanja; usp. Jambre\u0161i\u0106 1994:23) koji donosi sa\u017eetak i orijentaciju pripovijedanja,[4] pri \u010demu je nagla\u0161en do\u017eivljaj zajedni\u0161tva, solidarnosti (i to samo) s onim pjeva\u010dima, glazbenicima koji poetikom otpora negiraju alternativu playbacka.<\/p>\n

Nakon uvoda, postavljenog kao ispovjedni model autobiografije, dijalo\u0161kom ispovjednom strukturom ja (povrije\u0111ena osobnost glazbenice) – Drugi\/Vi, iskazom Za\u0161to moram pjevati? zapo\u010dinje pripovijedanje, govor vlastite \u017eivotne pri\u010de, biografski model autobiografije, po\u010dev\u0161i od “prirodnoga” po\u010detka (kronologijska usustavljenost). Vlastiti \u017eivot odre\u0111uje u odnosu na roditelje (figura oca) i u odnosu na vlastite vokacije (zvanje) tipom pripovijedanja “ja sam bila”. “Ako iskrenost omogu\u0107uje istinitost u ispovjednom modelu autobiografije, vjerodostojnost to \u010dini u biografskom modelu” (Zlatar 1992:213).<\/p>\n

“Dakle, u svojem \u017eivotu, poku\u0161at \u0107u \u0161to manje pri\u010dati, (…) kao djevoj\u010dica prvo sam bila (…) k\u0107i vojnog ata\u0161ea u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama; zatim sam poslije toga bila k\u0107i ambasadora u Indoneziji; poslije toga sam bila studentica ovoga Fakulteta (studij engleskog i ruskog jezika, op. S. M.); zatim profesorica Vi\u0161e \u0161kole za cestovni saobra\u0107aj, tako se to tada zvalo; zatim sam bila prevoditeljica u najve\u0107oj hrvatskoj vanjsko-trgovinskoj firmi \u201cAstra\u201d, me\u0111unarodna trgovina u Moskvi, a zatim sam se vratila u Zagreb pa sam u toj istoj \u201cAstri\u201d bila jo\u0161 neko vrijeme prevoditeljica, a danas sam vi\u0161e pjeva\u010dica nego prevoditeljica. Prevodim da bih pre\u017eivjela i da bih mogla pjevati ono \u0161to ja ho\u0107u i onako kako ja ho\u0107u. \/pljesak publike\/ (…) Kako sam bila dijete roditelja koji su bili jako zauzeti, zaposleni, nisu imali vremena, bje\u017eala sam prvo u neke bajke, a zatim, evo, prona\u0161la sam pjesme, pa sam po\u010dela bje\u017eati u pjesme, i uvijek sam \u017eeljela na\u0107i neku poruku, ne\u0161to lijepo. (…)”<\/p>\n

Iz vlastitoga \u017eivota Dunja Knebl odabire klju\u010dne situacije koje su ozna\u010dile prekretnicu (i konverziju; figura u\u010denja) u njezinu \u017eivotnom odabiru glazbe; sve se kre\u0107e kroz glazbu i pjesmu kao \u017eivotno-osmi\u0161ljavaju\u0107em vrhuncu.. Prvu prekretnicu ozna\u010dio je Burl Ives, ameri\u010dki folk-pjeva\u010d (putuju\u0107i skupljao je folk-pjesme, izvodio ih uz pratnju bend\u017ea i ubrzo postao jedan od vrhunskih ameri\u010dkih izvo\u0111a\u010da folk-glazbe) i glumac (primjerice, za ulogu ran\u010dera u Velikoj zemlji W. Wylera nagra\u0111en je Oscarom; istaknuta uloga u filmu Ma\u010dka na vru\u0107em limenom krovu R. Brooksa) od kojega je nau\u010dila da se mo\u017ee, s malo rije\u010di, s jednostavnom melodijom mnogo toga kazati. “(…) jednostavno ne zna\u010di i obi\u010dno ili nedostojno.” Doga\u0111aje iz pro\u0161losti (\u017eivotne postaje) Dunja Knebl “tuma\u010di” s gledi\u0161ta \u0160to sam tamo nau\u010dila? \u017divot je ozna\u010den kategorijom u\u010denja sa svrhom ozbiljenja Sebe kao glazbenice kroz kategoriju iskrenosti u Umjetnosti. Javnu manifestaciju toga puta ozna\u010duje iskazom “pjevati ono \u0161to ja ho\u0107u i onako kako ja ho\u0107u”. Monodrama s pjevanjem postaje refugijum, scenski prostor duhovnoga o\u010di\u0161\u0107enja od onog sjaja na (\u201ckloniranom\u201d) \u201cPorinu\u201d, povratak iskrenosti u Umjetnosti. Polemi\u010dko-esteti\u010dka dimenzija otpora Umjetnice, kojoj je u\u010dinjena nepravda, u scenskoj igri (agon) s onima koji sebe prikazuju kao mo\u0107 (cinizam mo\u0107i) nastoji ukinuti nametnuti poredak u svijetu glazbe.<\/p>\n

“A pjevati sam po\u010dela kao mala djevoj\u010dica. Evo, sad \u0107u Vam otpjevati pjesmu (Djevoj\u010dica ru\u017ee brala, op.. S. M.) koju sam otpjevala u Washingtonu na jednoj velikoj priredbi kada sam imala devet godina. Prenosila je televizija \/smijeh publike i Dunje Knebl\/, a pjevala sam je u\u017eivo. To je pjesma koju sam nau\u010dila s plo\u010de (…).<\/p>\n

(…) ali tek kad smo se vratili u Hrvatsku, po\u010dela sam listati po nekim knjigama. Tata je donio neke plo\u010de, i tada sam, zapravo, ne\u0161to u\u010dinila pod utjecajem jednog mu\u0161karca koji je prva velika prekretnica u mojem \u017eivotu. Od njega sam jako puno nau\u010dila. Imala sam tada (…) 12-13 godina \/smijeh publike i Dunje Knebl\/, i to je bio prvi spoj mu\u0161karac i glazba (…). To je ameri\u010dki pjeva\u010d Burl Ives (…). A \u0161to sam od njega nau\u010dila? Prvo \u0107u vam otpjevati jednu pjesmu koju jako volim. Ta pjesma – Lavender Cowboy – je o kauboju koji je bio u\u017easno nesretan. Bio je nesretan zato \u0161to je imao samo dvije dlake na grudima. \/smijeh publike\/ I svaki dan mazao je svoje grudi raznim tonicima, a sljede\u0107e jutro budio se kako bi shvatio da jo\u0161 uvijek ima samo dvije dlake na grudima. Umro je u dvoboju. Prije toga (…) oslobodio je svoju dragu od zlo\u010destih bandita, spasio mnoge, ali umro je samo s dvije dlake na grudima.<\/p>\n

(…) Nau\u010dila sam da se mo\u017ee s malo rije\u010di, s vrlo jednostavnom melodijom puno toga kazati. Tako\u0111er sam nau\u010dila da se mo\u017ee svirati samo s tri harme, a da to isto ne\u0161to zna\u010di. Nau\u010dila sam da nije va\u017eno imati dvije dlake; nekome i jedna smeta. A mislim da je to najvi\u0161e \u0161to \u010dovjek mo\u017ee nau\u010diti; da jednostavno ne zna\u010di i obi\u010dno ili nedostojno. (…) Jednostavno mo\u017ee puno toga vi\u0161e re\u0107i, \u010desto vi\u0161e nego ono \u0161to je jako komplicirano. (…)”<\/p>\n

Biomimeza[5] je pretpostavljeni okvir svakog autobiografskoga pripovijedanja \u0161to u jednu tekstualnu cjelinu sa\u017eima ljude i doga\u0111aje raspr\u0161ene na vremenskoj putanji pojedina\u010dnoga \u017eivota. Metanarativnom re\u010denicom \u0160to sam tamo nau\u010dila? Dunja Knebl odre\u0111uje vlastite \u017eivotne (kontinentalne) postaje kao topose vlastitoga naukovanja (tematska ure\u0111enost). Autobiografska monodrama postaje putovanje kroz vlastiti \u017eivot, \u017eanr putovanja u kojemu se odvija realizacija metafore \u017eivotni put, ali prvenstveno kao putovanje pjesmom i glazbom unutarnjim svjetovima du\u0161e (usp. Zlatar 1992:219), pri \u010demu je svaka pojedina pjesma ilustracija pojedine \u017eivotne postaje.<\/p>\n

“\u0160to sam nau\u010dila u Indoneziji? Nau\u010dila sam da je sve u \u017eivotu relativno (…). Dakle, tamo sam nau\u010dila da je tamo \u017eivot relativna stvar. Odnosno, ljudi se raduju kada netko umre, jer odlazi u bolji svijet. Tako\u0111er sam nau\u010dila da je relativno (…) tko koliko zna o zemljama, o ljudima. Naime, oni su smatrali da smo mi svi – isto, svi koji imamo puno \u0161, \u017e, \u010d, \u0107 (…); i jednostavno sam shvatila da ono \u0161to je daleko ljudima se \u010dini sli\u010dno; ono \u0161to ne poznaju isto im se \u010dini slino. (…) U knjizi Indonezijske narodne pjesme prona\u0161la sam pjesmu Crne o\u010di. I kad sam po\u010dela svirati tu pjesmu, shvatila sam da je to ruska ciganska pjesma O\u010di \u010dornie. (…) To je meni samo objasnilo da pjesma nema granica i samo potvrdilo ono \u0161to sam uvijek \u010dinila, odnosno putovala sam pjesmom, ma\u0161tala sam pjesmom, odlazila u pjesmu kad mi je bilo te\u0161ko, kad sam bila sretna; uvijek sam pjevala (…).”<\/p>\n

Bijeg od svijeta (fuga mundi) odre\u0111en je poni\u0161tenjem gra\u0111anski poimane javnosti nakon predstave Viet Rock 1968. godine, u kojoj je pjevala songove, i prihva\u0107anjem uloge “dobre \u017eene, majke, doma\u0107ice”, pri \u010demu \u0107e pjesmu zadr\u017eati kao vje\u010dnu ljubav, refugijum.<\/p>\n

Autoironizacija formule skromnosti “ja (…) kao jedna prosje\u010dna \u017eenska osoba” nestaje su\u010deljavanjem pripadne joj kategorije iskrenosti s doga\u0111ajima vezanim uz predstavu Viet Rock, s kategorijama ocjenjivanja i vrednovanja Umjetnosti (cinizam natjecateljstva primijenjen u Umjetnosti). “Ta me pjesma (Joan Baez: Donna, Donna) dovela direktno do uloge u predstavi Viet Rock. (…)<\/p>\n

\u0160to sam nau\u010dila nakon Viet Rocka? Nau\u010dila sam da za ono malo pjevanja na sceni, pred publikom, \u010dovjek mora pro\u0107i toliko drugih stvari, da je to tolika jedna mora za svakoga tko se bavi umjetno\u0161\u0107u. Ta nemogu\u0107nost da se ne\u0161to ocijeni koliko je \u0161to dobro, tko \u0107e biti prvi, kako se dolazi do uloge, do pjevanja. (…) Ja sam rije\u0161ila kao jedna prosje\u010dna \u017eenska osoba, ja \u0107u biti dobra \u017eena, majka, doma\u0107ica, a pjevat \u0107u onda kad ja budem htjela za svoje prijatelje ono \u0161to ja volim. Dakle, rije\u0161ila sam da pjesma ostane ljubav i nisam dalje pjevala javno. To je bilo daleke 1968. godine.”<\/p>\n

Primjerom (exemplum) Bulata Okud\u017eave i Vladimira Visockog Dunja Knebl refleksivnim monologom iznosi vlastita promi\u0161ljanja o “razgovorima o produkciji”. Exemplum, \u201cuvr\u0161tena povijest kao zalog istine\u201d, Bulata Okud\u017eave i Vladimira Visockog koristi se kao arhetip za figuru umjetnika kao \u201cunutarnjega prognanika\u201d, kao primjer iskrenosti u Umjetnosti. Neshva\u0107eno Ja slu\u017ei se autobiografskom monodramom kao biografskom protuverzijom (opozicionalni karakter neshva\u0107enoga Ja) protiv izvana nametnutoga dru\u0161tvenoga portreta, pri \u010demu je osnovna (i jedina) opozicija neshva\u0107enoga Ja ljubav u glazbi, prema glazbi, iz glazbe. “(…) individuum se knji\u017eevno\u0161\u0107u slu\u017ei kao sredstvom samoodre\u0111enja” (J\u00fcrgensen 1990:236). Imaginarni razgovor, duodrama upu\u0107uje na nemogu\u0107nost ozbiljenja navedenoga razgovora, jer Drugi, koji je scenski prisutan in absentia, u zbilji nije \u017eelio (i s obzirom na vlastite sociologeme nije mogao) shvatiti pravo na pjevanje i pravo na djelovanje glazbom Dunje Knebl. Monodrama s pjevanjem oblikuje jedan mogu\u0107i svijet u kojemu je ozbiljeno pravo na vlastitu istinu nasuprot stvarnom svijetu u kojemu je kategorija razumijevanja (za sada) nemogu\u0107a. “U Moskvi sam (kao prevoditeljica, op. S. M.) provela ukupno dvanaest godina. (…) I kao \u0161to sam radila do tada, skupljala sam pjesme. Opet moram spomenuti te prekretnice: tu je bio moj prvi mu\u017e. (…) On je rekao da ima doma plo\u010de ruskih pjesama. \/smijeh publike\/ Ja nisam puno razmi\u0161ljala jer u \u017eivotu vi\u0161e se povodim za osje\u0107ajima. Nakon tri tjedna rekla sam: DA. \/pljesak i smijeh publike\/ (…) \u0160to sam tamo nau\u010dila od pjevanja? Nau\u010dila sam da se ne mora imati dobar glas niti se mora znati perfektno svirati da bi \u010dovjek prenio poruku. Imala sam priliku slu\u0161ati Okud\u017eavu (…). Okud\u017eava je bio jedan od najve\u0107ih, jo\u0161 uvijek jest, pjesnika-pjeva\u010da.[6] Pjevao je pjesme vrlo neobi\u010dne tada za Sovjetski Savez. Pjesme su bile iskrene, o ljubavi, o malim ljudskim problemima koji su svakome od nas u svakodnevnom \u017eivotu veliki; dakle, ne\u0161to \u0161to se nije uklapalo u tada\u0161nji sistem. On je bio zabranjen i nije bio zabranjen, jer mogle su se \u010duti njegove pjesme iz filmova. Me\u0111utim, ove obi\u010dne – da tako ka\u017eem – pjesme, vrlo lijepe, nisu se mogle \u010duti. Mogle su se nau\u010diti u dru\u0161tvu. I one su se tako i u\u010dile. Prenosili su ih mladi ljudi (…). Otpjevat \u0107u Vam jednu Okud\u017eavinu pjesmu – Gruzijsku pjesmu… Osnovna je misao: najljep\u0161e je kad se dru\u017eimo, a za\u0161to ina\u010de \u017eivimo na ovoj Zemlji? (…) Imala sam priliku gledati najve\u0107eg glumca, pjeva\u010da, pjesnika u Sovjetskom Savezu, koji je vjerojatno imao najve\u0107i tira\u017e snimljenih pjesama koji se uop\u0107e mo\u017ee zamisliti, ali ilegalno snimljenih pjesama. To je bio Vladimir Visocki. \/pljesak publike\/ Ovo ilegalno nije toliko ilegalno kako zvu\u010di, jer on je istovremeno kako je davao manje koncerte u tvornicama, organizacijama, isto tako su ga zvali mo\u0107nici na (u) da\u010de; i tamo je pjevao te iste pjesme. Dakle, on nije bio zabranjen, ali nije ga se moglo \u010duti na televiziji, na radiju. Me\u0111utim, taj \u010dovjek koji je imao takav glas koji je bio kao iz podruma, koji je svirao na gitari koja je uvijek tre\u0161tala, bren\u010dala, i kojega su snimali iz prvih redova (…) na jako lo\u0161im kasetofonima, pa su se onda te vrpce umno\u017eavale (…), i pritom dobila bi se kopija gdje se samo ne\u0161to moglo nazirati. (…) Dakle, tu sam nau\u010dila ne\u0161to s \u010dime se danas susre\u0107em, a to je diskusija o produkciji. \u2018Nije dobra produkcija.\u2019 I sad si zamislite kakve veze ima produkcija s onim \u0161to je Visocki radio. Njega su ljudi voljeli, prihvatili, i milijuni i milijuni ljudi slu\u0161alo je njegove pjesme. Dakle, ako je ne\u0161to dobro, onda lo\u0161a produkcija ne mo\u017ee ni\u0161ta upropastiti. Evo, to je velika lekcija (…) jer stalno sam suo\u010dena bombardiranjem: \u2018Joj, to si dobro snimila, al’ \u010duj, produkcija ti je (…) – to nije za van, to je neambiciozno.\u2019 (…)”<\/p>\n

U trenutku kada mnoge potresa strah (fuga) ho\u0107e li kloniranje, stvaranje \u017eivoga bi\u0107a bez oplodnje biti primijenjeno najprije u vojne svrhe (Sloterdijkova kini\u010dka kritika vojnog cinizma) stvaranjem homokiborga, \u010dovjeka-stroja ili savr\u0161enih ratnika, kloniranjem ljudi za rat; pri \u010demu prosvjetiteljski cinizam otvara mogu\u0107nost stvaranja klonova za rad i klonova s tetoviranim “pedago\u0161kim korektivnim imperativom”, a seksualni cinizam stvaranje klonova za seksualnu zabavu[7] – glazbenicu Dunju Knebl potresa strah od \u201cxerox\u201d pjeva\u010da, \u201cxerox\u201d glazbenika \u010diji je ontem izvedbe sveden na playback. I bez obzira \u0161to mnogi tvrde da klonovi nisu identi\u010dni, da kloniranje ne mo\u017ee stvoriti istovjetan duplikat (a \u0161to tvrde, primjerice, Harold Shapiro – predstojnik sveu\u010dili\u0161ta Princeton i \u0161ef \u201cNational Bioethics Advisory Committee\u201d, Ian Wilmut – koordinator projekta kloniranja iz Instituta Roslin koji je klonirao ovcu Dolly [Parton], Philip Kitcher – filozof sa sveu\u010cili\u0161ta San Diego) Dunja Knebl ipak i usprkos svemu morala je pristati prigodom otvorenja \u201cPorina\u201d na ulogu umjetnice \u201cklona\u201d.<\/p>\n

“(…) Pjesma koju sam otpjevala pro\u0161le godine u onom Neumu, u koji ove godine ne\u0107u i\u0107i \/pljesak publike\/, ta pjesma, dakle jo\u0161 jedna pjesma Florijana Andra\u0161eca,[8] (…) Oj, vulica, kak si liepa, ta pjesma me dovela, evo, danas ovdje, do Vas, a ina\u010de do nominacije za nagradu \u201cPorin\u201d za najbolji \u017eenski vokal. Vjerujte mi, nitko nije bio vi\u0161e iznena\u0111en od mene, i to – na\u0107i se u kategoriji zajedno s Majom Blagdan i Ninom Badri\u0107. (…) Ja nemam menad\u017eera, nisam \u010dlan ni jednog klana. To me upravo dovelo do te Opatije. (…)<\/p>\n

\u0160to je lo\u0161e u tome? Lo\u0161e je to \u0161to sam rekla svom producentu da ne\u0107u i\u0107i u Opatiju ako se mora pjevati na playback. (…) Do\u0161la sam u Opatiju na probu i Kre\u0161o, evo, rekli ste mi: \u201cSvi pjevaju na playback. Morate i Vi; pa, ne mo\u017eemo, Dunja, praviti nekakve iznimke.\u201d (…) Onda ste Kre\u0161o rekli: \u201cDobro, Dunja, idite Kostadinovu, on Vam je glavni urednik.\u201d (…) I nakon dosta izgovorenih bu\u010dnih re\u010denica (kod glavnog urednika, op. S. M.) rekli ste mi: \u2018Je, gospo\u0111o Knebl, ak\u2019 se ne bute nav\u010dili pjevati na playback, ne bu Vas na televiziji.\u2019 (citatnost je obilje\u017eena paralingvisti\u010dkim i kineti\u010dkim nastojanjima, op. S. M.) Ja sam se tak’ upla\u0161ila da sam odlu\u010dila da do\u0111em ovamo u Rupu. \/pljesak publike\/ A kako sam nekad kad sam ovdje studirala, tako\u0111er (…) pjevala, onda bi se mo\u017eda ova monodrama mogla nazvati POVRATAK U RUPU. (…) I ovaj polumrak vi\u0161e mi godi od onog sjaja na \u201cPorinu\u201d. Na kraju krajeva, sve je i\u0161lo na playback. A Vi ste me, Kre\u0161o, dobili rije\u010dima: \u2018Joj, Dunja, znate kako smo se borili da upravo Vi otvorite \u201cPorin\u201d. Pa ovo \u0161to Vi radite – to je najbolje \u0161to nam se dogodilo od 70-ih.\u201d I ja sam zamislila sve one koji su se borili, pa sam posustala i rekla: DOBRO. (…) I\u0161la sam gospodinu Mladenu \u0160kalecu s kojim sam nekada nastupala u Viet Rocku. (…) I on je rekao: \u201cPa, ovaj, Dunja, zna\u0161 – to ti je televizija\u201d (…)<\/p>\n

Ja nikoga ne vrije\u0111am, jedino smatram da je bolje pjevati ovako u\u017eivo u Rupi nego tamo u kutiji (…) na playback. (…) (…) Mogu samo re\u0107i da sam jako ponosna jer samo smo Majke i ja bili u totalnom mraku (…). Upla\u0161ili su se jer sam rekla da ne znam pjevati na playback. Nisu znali \u0161to \u0107u mo\u017eda izvesti tamo na samom velikom, veli\u010danstvenom otvaranju Porina, pa se uglavnom vidjela figura. Dakle, da li sam to bila ja ili je to bio netko drugi, to je potpuno svejedno. Spektakl je bio potpun. (…)<\/p>\n

(…) Strah od kloniranja? Pa \u0161to smo svi mi kad nas tako snime u studiju pa nas onda pu\u0161taju u obliku slika? Pa mi smo samo klonovi. (publika pojedina\u010dno: Slonovi!? smijeh) Kre\u0161o, nemojte od mene praviti \/smijeh Dunje Knebl\/ klonicu-slonicu. JA VAS NAJLJEP\u0160E MOLIM – NEMOJTE VI\u0160E NIKADA TRA\u017dITI DA PJEVAM NA PLAYBACK.” (pljesak publike; klimakti\u010dki zavr\u0161ni govor)[9]<\/p>\n

Tuma\u010de\u0107i \u017eivotne postaje koji se vode teleologijskim na\u010delom (sve se kre\u0107e kroz pjesmu, glazbu, prikupljanje i izvo\u0111enje hrvatskih narodnih pjesma kao \u017eivotno-osmi\u0161ljavaju\u0107em vrhuncu), autobiografska monodrama poprima karakter biografskog, psiholo\u0161kog i esteti\u010dkog autokomentara ozna\u010denog prvim dijelom naslovnog imenovanja Za\u0161to sam postala javna pjeva\u010dica s 47 godina (…), \u010dija kronologijska usustavljenost obuhva\u0107a \u017eivotne postaje do trenutka kada je na nagovor prijatelja (ponovno) prihvatila ulogu javne pjeva\u010dice. “\u2018Dunja, ne mo\u017ee\u0161 to \u010duvati kod ku\u0107e. To bi trebali i drugi \u010duti.\u2019 (…) I tako je krenuo moj put pjesme prije \u010detiri godine.” Autopolemi\u010dno\u0161\u0107u na podru\u010dju \u010dinjeni\u010dnog materijala autobiografska monodrama poprima i karakter \u0161aljive autointerpretacije, primjerice, brak s drugim mu\u017eem u maniri ironizacije i autoironizacije interpretiran je kao \u017eivotna zabluda.[10] Kako je rije\u010d o usmenom mediju (pisani predlo\u017eak monodrame ne postoji), o unutarnjem ritmu govora osobne pri\u010de, o atribuciji sintagmom “zami\u0161ljeni razgovor s Kre\u0161imirom Dolen\u010di\u0107em”, autobiografsku monodramu s pjevanjem mo\u017eemo postaviti u dodirnost s usmenoknji\u017eevnom vrstom pri\u010danje o \u017eivotu.[11] Usmena autobiografija Dunje Knebl kao usmena povijest (Oral History) primjernim i neprimjernim figurama upisuje se u tekst Povijesti. Pjevana naracija monodrame, putovanje pjesmom i glazbom \u017eivotnim postajama, obilje\u017eavanje svake pojedine (kontinentalne) postaje pjesmom oblikuje dvije stvarala\u010dke autobiografije, pjevanu i narativnu. Drugi dio naslovnog imenovanja monodrame (…) ili Strah od kloniranja tematiziran je okvirom (po\u010detak i kraj) monodrame kao figura krize (Historia calamitatum): po\u010detak kao modeliranje uzroka, a kraj kao modeliranje novoga po\u010detka bijegom od \u201cPorina\u201d. Pjesma kojom ozna\u010duje povijest nevolja i po\u010detak monodrame jest pjesma Ja si ja\u0161em na konjaru kojom je otvorila klonirani Porin. Hipertemom drugoga dijela naslovnoga imenovanja monodrame kojim obrazla\u017ee “strah od kloniranja”, strah od klonirane glazbe i pjevanja Dunja Knebl istovremeno dijagnosticira kolektivno stanje svijesti koje je legitimiralo kloniranog pjeva\u010da, glazbenika kao “junaka na\u0161ega doba”.[12] Ispovjedni model monodrame s pjevanjem upu\u0107uje na vlastiti koncept \u017eivotne povijesti “prema naprijed” negacijom ponu\u0111enog alternativnog rje\u0161enja playbackom i POVRATKOM U RUPU (rupa je simbol otvora prema nepoznatome, simbol oduhovljenja na psiholo\u0161kom planu, omogu\u0107uje pomak od zakona ovoga svijeta; nije slu\u010dajno odabrana \u201cRupa\u201d kao prostor izvedbe) i nastavljanjem ozbiljenja vlastitih stihova: “NIKAD NISAM BILA POPUT OSTALIH U IGRI (…)\/ I NE MORA\u0160 BITI ONAKAV KAKVI SVI SU (…).”<\/p>\n

“(…) Gospode, moj Bo\u017ee, zelenooki moj,
\nDok Zemlja jo\u0161 se vrti i sve to \u010dudno na njoj;
\nI dok jo\u0161 vremena ima i vatre da je pokrene
\nSvakomu pone\u0161to daruj
\nI – ne zaboravi mene!”
\nBulat Okud\u017eava, Molitva Fran\u00e7oisa Villona<\/p>\n

NAVEDENA LITERATURA <\/strong>
\nBo\u0161kovi\u0107-Stulli, Maja. 1984. “Pri\u010danja o \u017eivotu (Iz problematike suvremenih usmenoknji\u017eevnih vrsta)”. U Maja Bo\u0161kovi\u0107-Stulli. 1984. Usmeno pjesni\u0161tvo u obzorju knji\u017eevnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
\nBo\u017ei\u0107, Franjo. 1981. Florijan Andra\u0161ec: hrvatske popijevke iz Me?imurja. \u010cakovec: Vlastita naklada.
\nFelman, Shoshana. 1993 (1980). Skandal tijela u govoru: Don Juan s Austinom ili zavo\u0111enje na dva jezika. Zagreb: Naklada MD.
\nGoffman, Erving. 1984. “Analiza okvirnog na\u010dina govorenja”. Revija 2:18-45.
\nJambre\u0161i\u0107, Renata. 1994. Usmena kazivanja o \u017eivotu: problem pragmatike i semantike pripovjednog teksta (magistarski rad, rkp.). Zagreb: Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu.
\nJ\u00fcrgensen, Manfred. 1990 (1979). “Dnevnik: Uvod”. Gordogan 31-32-33:231-247.
\nLabov, William. 1984. “Preobra\u017eavanje do\u017eivljaja u sintaksu pripovjednog teksta”. Revija 2:46-78.
\nVnuk, Gordana. 1997. “Post-porn modernistice”. Frakcija, 4:75-76.
\nZlatar, Andrea. 1989. Istinito, la\u017eno, izmi\u0161ljeno: ogledi o fikcionalnosti. Zagreb: Hrvatsko filozofsko dru\u0161tvo.
\nZlatar, Andrea. 1992. Modeli latinske autobiografije u 12. i 13. stolje\u0107u: ispovijest i \u017eivotopis (doktorska disertacija). Zagreb: Filozofski fakultet Sveu\u010dili\u0161ta u Zagrebu.<\/p>\n

Tekst je objavljen u \u010dasopisu Frakcija (magazin za izvedbene umjetnosti) 6\/7, 1997., str. 16-20. <\/em><\/p>\n

[1]”(…) Nadahnu\u0107e je prona\u0161la u me\u0111imurskim narodnim pjesmama koje su u njezinoj interpretaciji, uz pratnju na gitari, dosad zabilje\u017eene na dva nosa\u010da zvuka. (….)
\n(…) Dunju Knebl posebno privla\u010de napjevi koji za dana\u0161njeg slu\u0161atelja imaju pomalo neobi\u010dnu tonalnu obojenost i metroritamski ustroj – s elementima starocrkvenih tonskih na\u010dina (dorskog, eolskog, frigijskog), s dvama tonalnim sredi\u0161tima ili pak s promjenjivim intervalima koji se nerijetko zasnivaju na mjerama s jedinicama nejednaka trajanja i razvijaju u ritmu rije\u010di. (…)” Grozdana Maro\u0161evi\u0107: Uvodni tekst uz CD “…jer bez tebe nema mene” (1, 1996) Dunje Knebl<\/p>\n

[2] “- To je putovanje pjesmom kroz moj \u017eivot. Zapravo radi se o zami\u0161ljenom razgovoru s Kre\u0161imirom Dolen\u010di\u0107em, ali bi na njegovu mjestu mogao biti tko drugi iz svijeta zabavne glazbe. Monodrama je reakcija na zbivanja s ovogodi\u0161njeg \u201cPorina\u201d. No, ne mogu u nekoliko re\u010denica objasniti o \u010demu se radi. Upravo zbog te nemogu\u0107nosti nastala je monodrama.” (Ve\u010dernji list, 3. V. 1997., str. 43, D. Derk)<\/p>\n

[3]Prisjetimo se izuzetnosti slu\u010daja P. Ab\u00e9larda.<\/p>\n

[4]William Labov kao op\u0107u strukturu pripovjednog teksta navodi sa\u017eetak, orijentaciju, kompliciranje, ocjenjivanje, rezultat (rasplet) i kodu, signaliziranje svr\u0161etka pri\u010de, pri \u010demu napominje da sa\u017eetak pokriva istu gra\u0111u kao i pri\u010da (Labov 1984:53-54). “(…) Ali ono najzanimljivije kod orijentacije je njezina lokacija. Teoretski je mogu\u0107e da sve slobodne orijentacijske re\u010denice budu smje\u0161tene na po\u010detak pri\u010de, ali u praksi, nalazimo da je velik dio tog materijala razmje\u0161ten na strate\u0161ke to\u010dke u daljnjem tekstu” (ibid.:55).<\/p>\n

[5]usp. Daniel Madel\u00e9nat: La Biographie, Paris 1984; L’intimisme, Paris 1989. (prema Zlatar 1992:217)<\/p>\n

“Kao pri\u010da o jednom \u017eivotu autobiografija je bio-mimeza, ili, to\u010dnije bio-dijegeza” (Zlatar 1989:36).<\/p>\n

[6]U okolici Pariza, 12. VI. 1997., umro je Bulat Okud\u017eava (ro\u0111en 9. svibnja 1924. u Moskvi), ruski kantautor i pisac, pjesnik i pjeva\u010d s gitarom, interpret vlastitih pjesama.
\n“(…) Bio je u\u010ditelj, novinar, pjesnik, humanist, ali i \u201cunutarnji prognanik\u201d \u010dije su se ku\u0107ne snimke stihova i gitare potajice slu\u0161ale u mnogim domovima. Svjedoci pri\u010daju kako je prigodom svojedobnog nastupa na Stru\u0161kim ve\u010derima poezije – a to je bilo prvi put da je pjesnik uop\u0107e izi\u0161ao iz Sovjetskog Saveza -Okud\u017eava bio okru\u017een marljivim pripadnicima sovjetskih \u201cslu\u017ebi\u201d koje su pazile da poetsko nebo ne propara, poput munje, neka nedopu\u0161tena rije\u010d.
\n(…) U novoj Rusiji, ka\u017eu, nije se snalazio, premda je za 70. ro\u0111endan, 1994. godine, primio nacionalne po\u010dasti. \u201cPrvi ste, zaobilaze\u0107i slu\u017ebenu cenzuru, u\u0161li u ku\u0107u Rusa sa svojim fantasti\u010dnim pjesmama\u201d, pisao mu je tada ruski predsjednik Boris Jeljcin.” (Ve\u010dernji list, 14. VI. 1997.; Hina, D. I.; str. 20)<\/p>\n

[7]”Seksualni pozitivizam” Annie Sprinkle, pripadnice pokreta Post-porn modernistica (usp. Vnuk 1997), u performansu Hardcore from the Heart – My Film Diary of 25 Years as a Metamorphosexual (Od srca hardcore – Filmski dnevnik mojih 25 metamorphosexualnih godina) na Eurokazu (28. i 29. lipnja 1997., Vidra), ikonografijom kutija prikazuje (mu\u0161ki) seksualni cinizam kroz koji je bila svedena na tijelo (\u017dena kao Tijelo, Tijelo kao Objekt), i vlastiti seksualni kinizam kojim ukazuje na izvornu androginost \u00bbovjeka, tantri\u010dki (i alkemi\u010darski) coniunctio oppositorum arhetipova animus i anima, pri \u010demu je posljednja “kutija” prisutna in absentia kao “scenska kutija” (sada\u0161nji monogamni brak amor lesbicus).
\nPostoji \u0161iroka mogu\u0107nost ozbiljenja mogu\u0107ih svjetova xerox ljudi. Prisjetimo se, primjerice, Hitlerovih klonova u radionici doktora Mengelea (Ira Levin, The Boys from Brazil, 1976) i nedavne izjave ruskog akademika medicinske znanosti Valerija Bikova kako je mogu\u0107e kloniranje V.. I. Lenjina, a \u0161to je kod predstavnika Gra\u0111anske inicijative moskovske mlade\u017ei i Demokratskog saveza izazvalo o\u010dajni\u010dki strah, naravno, i zahtijev da se \u0161to prije ostvari Jeljcinov plan o kr\u0161\u0107anskom pokopu Lenjinove mumije. (Ve\u010dernji list, 23. IV. 1997., str. 64)<\/p>\n

[8]Florijan Andra\u0161ec (1888. – 1962.), kantor (crkveni orgulja\u0161), skladatelj i pjesnik, pisac epova, rezbar, kipar, napredni poljoprivrednik, kolar, pintar (ba\u010dvar), dirigent limene glazbe DVD Dekanovec, voditelj tambura\u0161kog sastava te koreograf i zborovo\u0111a Selja\u010dke sloge u Dekanovcu (1920.-1941., 1945.-1960.), inovator (pre\u0161a na polugu), u Dekanovcu i okolici kao \u201cjezerome\u0161ter\u201d (Tausendk\u00fcnstler) postao je \u201clegenda\u201d (usp. Bo\u017ei\u0107 1981).<\/p>\n

[9]”(…) zaista, cijeli komad od po\u010cetka mo\u017ee biti pisan tako da u\u010cini mogu\u0106im klimakti\u010dki zavr\u0161ni govor; savr\u0161eno je prakti\u010dno za dramskog pisaca da po\u010dne pisati imaju\u0107i na umu zavr\u0161etak, a da zatim tra\u017ei po\u010detak i sredinu koji mogu \u201cprirodno\u201d dovesti do odre\u0111enog zavr\u0161etka” (Goffman 1984:21).<\/p>\n

[10]”(…) Spomenula sam prvog mu\u017ea, ali bio je i drugi. \/smijeh Dunje Knebl i publike\/ Drugi mu\u017e bio je pravi Rus, operni pjeva\u010d. Bio je u\u017easno jadan. Bio je solist Moskovske filharmonije, ali je bio u\u017easno jadan – jer u Sovjetskom Savezu nije mogao napraviti karijeru. I onda sam ga ja tako sirotog dovela ovamo. Ne\u0107u puno pri\u010dati – previ\u0161e je sli\u010dio Oblomovu. (…) Provodio je dane vi\u0161e u horizontali, nego u\u010de\u0107i role. I kad je po\u010deo rat, to mu se nije svidjelo, pa je oti\u0161ao nazad – u Moskvu. Dakle, ostala sam sama. \/smijeh Dunje Knebl\/ Oduvijek sam imala i nekakve svoje pjesme. Otpjevat \u0107u Vam samo dvije; do onog sljede\u0107eg zna\u010dajnog mu\u0161karca u mojem \u017eivotu (pjesme Florijana Andra\u0161eca, op. S. M.). Dakle, moj tekst i moja melodija, koliko god bili bezna\u010dajni.” \/pljesak publike\/<\/p>\n

[11]Pri\u010danja o \u017eivotu izrastaju iz razgovora (Bo\u0161kovi\u0107-Stulli 1984:323).<\/p>\n

[12]Monodrama je sastavljena od performativnih iskaza, govornih \u010dinova \u010dije bi se snage iskazivanja mogle opisati uz pomo\u0107 pet ilokucijskih razreda koje razlikuje teorija govornog \u010dina J. L. Austina (usp. Felman 1993:16):
\na) razred zabrana (govorni \u010dinovi koji se sastoje od dono\u0161enja suda): oni koji pokre\u0107u diskusiju o produkciji,
\nb) razred naredbi (govorni \u010dinovi koji se sastoje od povla\u0161tenih iskaza ili o\u010ditovanja mo\u0107i): iskazi glavnoga urednika o mo\u0107i playbacka na televiziji i vlastitoj mo\u0107i,
\nc) razred obveza (govorni \u010dinovi koji se sastoje u preuzimanju obveze naspram neke budu\u0107e radnje): Dunja Knebl u odnosu na kategoriju iskrenosti u Umjetnosti i negacija playback-alternative,
\nd) razred postupaka (govorni \u010dinovi vezani uz neko dru\u0161tveno opho\u0111enje): formule skromnosti u predstavljanju sebe kao kantautorice; odvra\u0107anje od izazivanja dosade (fastidium, taedium), primjerice, “Otpjevat \u0107u Vam pjesmu koja je po\u010detak monodrame \/smijeh Dunje Knebl\/, mo\u017eda kolektivne drame, ne znam. Zaklju\u010dit \u0107ete sami. (…)”
\nd) razred izlaganja (govorni \u010dinovi koji se sastoje od diskurzivna poja\u0161njenja; performativi razlaganja i dokazivanja): monodrama s pjevanjem upu\u0107ena je nevidljivom adresatu (Drugi je prisutan in absentia).<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Tekst Suzane Marjani\u0107 objavljen je u \u010dasopisu Frakcija (magazin za izvedbene umjetnosti) 6\/7, 1997., str. 16-20. Praizvedba u klubu \u201cRupa\u201d slu\u010dajno je snimljena jer je tonac (Danijel) htio isprobati kako radi njegov novi kazetofon. Tako je taj, zapravo, koncert s ne\u0161to vi\u0161e pripovijedanja ostao u obliku snimke koja je \u010dak emitirana na radio postaji Radio […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-316","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-razno"],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_likes_enabled":true,"jetpack_sharing_enabled":true,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/316","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=316"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/316\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":318,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/316\/revisions\/318"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=316"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=316"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=316"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}