KUTIJA DO KUTIJE = \u017dIVOT<\/p>\n
Glavni urednik je bio vrlo uvjerljiv u opisu pozitivnih strana pisanja za \u010dasopis koji se distribuira i \u010dita diljem Hrvatske. Toliko uvjerljiv da sam pristala napisati ne\u0161to za IQ. Mislila sam da je tema glazba. Kad sam podigla prethodne brojeve i pregledala \u0161to su napisali Tamara (Obrovac) i Miroslav (\u0160koro), odmah sam shvatila: Gospodin Kostadinov misli da sam iz Me\u0111imurja. Nazvala sam ga. Bila sam u pravu. Me\u0111utim, rekao je da je jo\u0161 ve\u0107a fora da pi\u0161em o kraju otkud sam jer svi misle da sam iz Me\u0111imurja, te da mi daje potpunu slobodu u svemu. Vidjet \u0107emo.<\/p>\n
Mnogi misle da sam iz Me\u0111imurja jer je upravo iz tog kraja najve\u0107i broj narodnih pjesama koje sam snimila. Me\u0111imurci sigurno ne misle da sam iz Me\u0111imurja.<\/p>\n
A otkud sam ja zapravo?<\/p>\n
Ro\u0111ena sam u Zagrebu 1946. u Petrovoj bolnici. Ako se zbroje godine provedene u pojedinim gradovima, daleko najdulje \u017eivim u Zagrebu. Me\u0111utim, Klub Zagrep\u010dana me sigurno ne bi prihvatio u svoje redove jer ja jesam ro\u0111ena u Zagrebu, ali moji roditelji nisu. Niti mojih roditelja roditelji. Mama je iz \u010cegca kraj Sv. Ivana Zeline, a tata je iz Siska.<\/p>\n
\u017divjela sam u Skoplju, Beogradu, Washingtonu (SAD), Karlovcu, D\u017eakarti (Inodonezija), Moskvi (Rusija). Kad sam se vratila s porodicom iz Amerike \u017eivjeli smo u Karlovcu gdje sam u \u0161koli za sve bila “Amerikanka”. No kada bi pitali “domoroce” iz navedenih gradova ili zemalja, nitko od njih ne bi se slo\u017eio da sam “njihova”.<\/p>\n
Vi\u0161e od \u010detrdeset godina ljetujem u Hvaru gdje moji imaju vikendicu. Tamo imam prijatelje s kojima se dru\u017eim od djetinjstva. Oni ne misle da sam Hvaranka. \u010cak ni kad pjevam stare “forske” pjesme.<\/p>\n
Sv. Ivan Zelina (i selo \u010cegci kilometar dalje u brdima) su moj zavi\u010daj. Ne znam da li \u0107e se Zelin\u010dani s tim slo\u017eiti. To je mjesto u kojem nisam \u017eivjela. No ipak je to mjesto za koje me ve\u017eu najljep\u0161e uspomene. Tamo sam nau\u010dila pjevati mnoge pjesme.<\/p>\n
U \u010cegcima je cijeli svoj \u017eivot \u017eivjela moja baka Marija. Moje puno ime je Dunja Marija. Prema baki. To sam saznala tek prije pet-\u0161est godina kad sam slu\u010dajno prona\u0161la potpuno po\u017eutjeli rodni list iz 1946. Ne znam za\u0161to sam ve\u0107i dio \u017eivota bila samo Dunja. Poput Sv. Ivana Zeline. Jedno vrijeme je taj gradi\u0107 bio samo Zelina, a danas opet Sv. Ivan Zelina.U \u010cegcima su me zvali Dujna. Ba\u0161 je glupo to s imenima i razlozima radi kojih se mijenjaju. Ina\u010de mi roditelji oduvijek pri\u010daju kako su htjeli da se zovem Jagoda, ali su odustali jer se tako zvala bakina krava. Ne znam da li su upravo krava Jagoda i njeno mlijeko, ili pak \u010disti zrak u \u010cegcima u\u010dinili da senzacionalno ozdravim od ozbiljne bolesti kad sam bila mala i to nakon samo par mjeseci boravka kod bake. Znam samo da ni danas nema ni\u010deg ljep\u0161eg nego \u0161to je pogled iz \u010cegca kad je lijepi bistri dan, a zrak je ondje vjerojatno i danas bolji lijek od mnogih lijekova koji se mogu kupiti u ljekarnama.<\/p>\n
Moja mama je bila jedna od sedmero bakine djece. Imala je tri brata i tri sestre. Svi su lijepo pjevali ili svirali, a neki i jedno i drugo.Djeda nisam nikad upoznala jer je umro mlad. Danas mnogih od njih vi\u0161e nema.<\/p>\n
Dok su mama, njezine sestre i bra\u0107a bili mladi a mi djeca mala, sigurno je bilo te\u0161ko. Mo\u017eda te\u017ee nego danas. No tada je bilo normalno da svi pjevaju. Dok su ne\u0161to radili po ku\u0107i; neki od njih u vrtu, u polju, u vinogradu, a naro\u010dito kad bi se svi okupili za stolom. Naravno, stol nikad nije bio prazan. U najgorem slu\u010daju na\u0161ao se na njemu kukuru\u017enjak, slani tvrdi sir (doma\u0107i, naravno) i vino. Doma\u0107e. Iz vlastitog vinograda. Vo\u0107e i povr\u0107e iz vlastitog vrta. Pjesama je bilo toliko da nikad nije bilo dovoljno vremena da se sve otpjevaju \u010dak i kad se pjevalo do jutra. A nije se smjela niti jedna pjesma ponoviti. Instrumenti su bili razli\u010diti, zavisno od toga tko je bio za stolom. Violina, gitara, bajs, harmonika. Uz malo kalofonija (tako je moj ujo nazivao gemi\u0161te), nije bilo kakofonije. \u010cak i za moje u\u0161i na koje nije utjecao nikakav kalofonij (bila sam jo\u0161 mala), glazba koju sam upijala bila je najljep\u0161a na svijetu. Upravo tada sam zavoljela narodne pjesme, zarazila se njihovom jednostavnom ljepotom i uvijek sam svjesno ili nesvjesno \u017eeljela da se ljudi dru\u017ee pjevaju\u0107i.<\/p>\n
Bez obzira gdje sam se nalazila, cijeli sam \u017eivot u\u010dila razli\u010dite narodne pjesme, pjevala ih mojim prijateljima i nastojala da i oni pjevaju. To \u010dinim i danas. No sad je ve\u0107 gotovo devet godina kako pjevam za \u0161iri krug ljudi. Od trenutka kad sam otkrila da su mo\u017eda najljep\u0161e hrvatske narodne pjesme pohranjene u knjigama, da mnoge od takvih pjesama nikad nisu snimljene i da mnogi ljudi uop\u0107e ne znaju da mi to imamo ovdje, u Hrvatskoj. Zanimljivije je ono \u0161to nije nadohvat ruke.<\/p>\n
BITI NEGDJE DRUGDJE<\/p>\n
Kako je oduvijek jedan od osnovnih pokreta\u010da napretka \u010dovje\u010danstva bila \u017eelja \u010dovjekova da bude negdje drugdje (ili netko dugi), da putuje, – golema koli\u010dina energije utro\u0161ena je na to da se trajanje premje\u0161tanja ljudi s jednog mjesta na drugo (putovanja) maksimalno skrati. U \u017eelji da vidi kako je negdje drugdje, kako drugi ljudi \u017eive, \u010dovjek je u stanju mnogo toga \u017ertvovati. S druge strane su najvrijednije nagrade raznih igara putovanje i boravak negdje drugdje. Svi ka\u017eemo da je najbolji odmor “maknuti se”. \u0160to dalje, to bolje. Pri tome zaboravljamo da mo\u017eemo oti\u0107i na najrazli\u010ditija mjesta, na ogromne udaljenosti, ali jedino \u0161to ne mo\u017eemo nikada to je pobje\u0107i iz svojeg tijela, pobje\u0107i od sebe. Osim, naravno, u one kutije koje zavr\u0161e pod slojem crne zemljice ili u ne\u0161to manje kutije u kojima od nas ostane samo prah.<\/p>\n
KUTIJE NA\u0160E SVAGDA\u0160NJE<\/p>\n
I tako cijeli svoj vijek na zemlji provedemo u kutijama. U jednoj ili vi\u0161e njih istovremeno. Osnovna kutija je na\u0161e tijelo. Tu kutiju \u017eelimo \u0161to udobnije smjestiti u kutije koje se zovu sobe, stanovi, ku\u0107e ili prijevozna sredstva. Cijeli \u017eivot potro\u0161imo zara\u0111uju\u0107i novac za \u0161to ugodniji boravak na\u0161eg tijela na ovom svijetu. U dvadesetom stolje\u0107u u ime napretka izumili smo bezbroj kutija i za na\u0161e du\u0161e.Tako sad zara\u0111ujemo za \u0161to kvalitetnije kutije u koje pobjegnemo od okoline (televizore, ra\u010dunala, razne glazbene kutije… – broja im danas vi\u0161e nema). Pomo\u0107u tih kutija naj\u010de\u0161\u0107e \u017eivimo tu\u0111e \u017eivote i pro\u017eivljavamo tu\u0111e emocije. To je, \u010dini se, manje bolno nego \u017eivjeti svoj \u017evot. U utrci za \u0161to boljim kutijama uop\u0107e nismo svjesni da smo sami sebe zarobili.<\/p>\n
\u010cim u\u0111emo u stan, uklju\u010dimo neku od kutija ili vi\u0161e njih istovremeno. Rezultat je da se odnosimo i prema \u017eivim ljudima kao prema tim na\u0161im kutijama kod ku\u0107e. Vi\u0161e nitko nikoga ne slu\u0161a. Kao \u0161to televiziju gledamo usput, tako i na\u0161e prijatelje slu\u0161amo usput, izme\u0111u zvonjave mobitela, zvuka glazbe. A jako nas \u017eivcira kada nas drugi ne slu\u0161aju. Netko je rekao da je dana\u0161nja umre\u017eenost kao nikad povezala ljudske jedinke, a razdvojila – ljudska bi\u0107a.<\/p>\n
RJE\u0160ENJE ZA BUDU\u0106NOST<\/p>\n
I tako smo i dalje nesretni. Bez obzira na broj kutija koje posjedujemo i njihovu kvalitetu. Za svaku nesre\u0107u nam je netko drugi kriv. Majstori smo u popljuvavanju. Tako se osje\u0107amo nadmo\u0107nima.<\/p>\n
LJUDI…<\/b><\/p>\n
Iza\u0111ite samo na trenutak van. Ako je i najmanje mjesto u Lijepoj na\u0161oj prekrasno poput mjesta \u010cegci za koje najvjerojatnije niste nikad \u010duli, posve je siguno da je takvih mjesta kod nas bezbroj. To vidi svaki stranac koji zaluta u skrivene kutke na\u0161e zemlje, a da o najpoznatijim ljepotama i ne govorimo. Najbogatiji smo u \u010distom zraku, nezaga\u0111enoj zemlji i vodi, prirodnoj hrani, vin\u010deku. Najbogatiji smo u starim zaboravljenim pjesmama neopisive ljepote. Zar nam to mora stranac re\u0107i?<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
KUTIJA DO KUTIJE = \u017dIVOT Glavni urednik je bio vrlo uvjerljiv u opisu pozitivnih strana pisanja za \u010dasopis koji se distribuira i \u010dita diljem Hrvatske. Toliko uvjerljiv da sam pristala napisati ne\u0161to za IQ. Mislila sam da je tema glazba. Kad sam podigla prethodne brojeve i pregledala \u0161to su napisali Tamara (Obrovac) i Miroslav (\u0160koro), […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"jetpack_post_was_ever_published":false,"_jetpack_newsletter_access":"","_jetpack_dont_email_post_to_subs":false,"_jetpack_newsletter_tier_id":0,"_jetpack_memberships_contains_paywalled_content":false,"_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-290","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-razno"],"jetpack_featured_media_url":"","jetpack_likes_enabled":true,"jetpack_sharing_enabled":true,"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/290","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=290"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/290\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":292,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/290\/revisions\/292"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=290"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=290"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/dunjaknebl.com\/w2\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=290"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}